29 04 2015
Jučer je bila godišnjica smrti mog supruga. Punih 35 godina ga nema. Ja sam tada imala 37.
Djeca su danas odrasli ljudi.
Umro je nekoliko dana prije Tita, a uvijek je govorio kad će više osvanut prva strana novina u crnoj boji.
Toliko toga se u međuvremenu promijenilo. Izvana i u meni. Vrijeme je teklo i bježalo. Nestalo u jezivim događajima i onim dragim osjećajima male sreće za koje danas, ovaj dan, ne mogu vjerovati da su uopće postojali.
Želja da vrijeme stane. Da sve konačno prestane. Onako kako se dogodilo mojim precima.
Rat. Slobodna Hrvatska. Cuba libre! Što to znači? Kakva je to naša sloboda!?
Rad na ovoj knjizi „u suradnji“ s čovjekom koji ima plemeniti cilj, tako kaže, ali žal za Jugoslavijom i svijetom u kojem je živio, danas me uništava.
I kolikogod kričim uvjeravajući sebe i druge da mogu slušati drugačija razmišljanja, danas mi je dosta.
Ne mogu to danas izdržati. Tu silnu količinu tuge u sebi i nemoći da se pobunim. Nesposobnosti da se oduprem vremenu koje nikad nije bilo moje vrijeme.
Životu koji nikad nije bio moj život.
Uzalud bježanje u prostore moje sobe, knjiga, razmišljanja, druženja s ljudima čija me misli i vizije vode u neke druge prostore.
Sve je danas van moje moći.
Post je objavljen 28.04.2015. u 13:42 sati.