Nedavno sam pročitala jedan tekst 'proždrljive' majke koja je potkradala čokoladu od svoje djece. Malo me podsjetilo na mene :)
Sinoć sam pomogla Louie da pojede svog velikog čokoladnog Lindt zeku. Pod tim mislim da sam pojela Louievog čokoladnog zeca..
Počela sam lomljenjem uha. Potom sam je ponovno zamotala. Krađa je u tom trenutku izgledala gotovo nezamjetno. Moje dijete definitivno neće primijetiti da zecu nedostaje uho.
Dok sam surfala internetom, zeko me dozivao. 'Pojedi moje drugo uho, meni ne smeta', šaputao je. Pa sam to i učinila.
Potom se, bez ušiju da drže njegovu glavu, lice na neki način urušilo unutra i u samo nekoliko trenutaka cijela je stvar bila proždrljivo pojedena.
Jesam li se osjećala krivom? Malo.
Moje je dijete tek nedavno razvilo sklonost prema čokoladi. Čim ju je probao prvi put, znala sam da je naslijedio moju ljubav prema toj slastici. Ja nemam previše nezdravih poroka. Ne pušim, ne pijem (osim za posebne prigode) i pokušavam se zdravo hraniti. Međutim, slaba sam na čokoladu.
Krivim svog tatu, koji čak i sada ne može sakriti razočaranje ako mu moj brat ili ja zaboravimo kupiti čokoladu za Božić. Stoga, krivim svoje gene. Ja nisam jedina koja krade čokoladu svojoj djeci. U razgovoru s drugim majkama, najmanje su tri priznale istu stvar. Donijele smo nekoliko zaključaka kako bismo se utješile oko toga što radimo.
Mama br. 1: 'Ako je dijete nije pojelo, onda je niti ne želi, zar ne?'
Mama br. 2: 'Tako je. Što uopće imaju voljeti u velikom čokoladnom zecu?'
Mama br. 3: 'Spasile smo ih od toga da pojedu velike nezdrave zečeve! Žrtva koju mi majke podnosimo za svoju djecu....'
Mama br. 4: 'Pretilost djece postaje veliki problem... Mi ćemo učiniti sve da naša djeca ne budu pretila'
Prilično je očito da problem s čokoladom neće nestati. Ako nastavim jesti sve što je ostalo mom djetetu, pretilost djece neće biti problem, ali moj indeks tjelesne mase hoće. Mogu učiniti još samo jedno. A to je da prestanem kupovati čokoladu za svoju djecu.