Marketing
Ne mijenjaj sebe,ne mijenjaj okolinu...mijenjaj stavove i ciljeve.
trebamo li se stvarno boriti cijelo vrijeme? znate ono kada vam ljudi kažu samo tako,nastavi dalje,budi jaka/jak,e ja više ne kužim ništa. Mene ovi ljudi oko mene toliko zbunjuju da jednostavno ne znam više u što da vjerujem,čemu da se nadam? A zašto ne bismo jednostavno pustili da sve ide polako,za najbolje stvari u životu treba uzeti vremena kaže jedna poznata reklama. Meni su ljudi toliko zanimljivi da se ponekad osjećam kao da ja nisam dio njihove vrste,iako znam da sam možda na naj čudnija od sviju njih i da se ponekad ponašam glupo i govorim takve ne logične stvari kojima se nekada stvarno i sama nasmijem i pitam se "oke,što je sad to bilo?". Ja sam se već odavno prestala samo kontrolirati i paziti na to što pričam zato što me je živo prestalo biti briga,zašto bih se pretvarala da sam netko tko zapravo nisam??? Ja sam uvijek svoja i ponekad trpim i posljedice zbog svojih glupih izreka i svega,onda me ljudi smatraju izrazito glupom osobom koja ne može povezati dva pojma,što me užasno nervira zato što sam svjesna svoje intaligencije i znam što sve znam i za što sam sve sposobna. Najveći problem mi predstavlja kada me neka osoba uvrijedi ili samo kaže nešto što me zasmeta a ne mora biti uvreda,ja ne znam reagirati,ali užasno sam povrijeđena i razmišljam o tome mjesecima i ne mogu više razgovarati na isti način s tom sobom jer u meni prevladava osjećaj da je ona meni učinila nešto loše,ali ja još uvijek ne znam u čemu je zapravo problem. Potpuno se osjećam sama u školi zato što svi imaju svoje prijatelje ,a ja uvijek na kraju ostaje sama. I mrzim kad ostanem sama,osjećam se izdano i znam da nemam pravih prijatelja i znam da sam pre otvorena kada razgovaram o svoji problemima,ali što to nije u redu sa mnom?? šta sam ja toliko ne podnošljiva ,dosadna,glupa?? Mislim stvarno ne razumijem zašto sam ja uvijek ta koja zaostaje za drugima. možda bih trebala to prihvatiti i jednostavno nastaviti dalje,ili bih trebala se boriti cijelo vrijeme?? Ne znam. Nitko ne zna. Teška tema. I onda ostanemo samo ja i David. David je moj imaginarni prijatelj iz djetinjstva. On ima smeđu kosu,plave oči,nije baš nešto zgodan i ne govori puno,ali je tu,cijelo vrijeme,dok oni nisu,dok ganjaju svoje probleme i uživaju,on me uvijek čeka. Još kada sam bila mala mislili su da sam luda zato što razgovaram sama sa sobom. Ali oni ne znaju da ja nikada zapravo nisam razgovarala sama sa sobom. Sjećam se kada sam kao mala grlila jastuk i zamišljala kao da je to jedan od mojih prijatelja,zato što su me svi oduvijek mrzili,govorili su mi da sam ciganka,ružna,glupa i da nisam zaslužila njihovo društvo.Susretala sam se i sa fizičkim nasiljem u razdoblju od 5 do 8 razreda,dvije djevojke su me ošamarile i dan danas me maltretiraju tako što me ogovaraju. Ali onda jednostavno prestaneš slušati kako te sve zovu i pokušavaš zamrznuti osjećaje,ali ne možeš zato što su one dominantnije i uvijek prevladaju. Ja sam užasno emotivna i možda se iz prve ne činim tako ali mene pogodi svaka sitnica,na primjer počnem razmišljati o prolaznosti života i o tome što će se dogoditi kada mene ne bude,hoću li nešto popustiti,hoću li nekome nedostajati i hoće li život završiti za mene,hoće li to biti kraj.?? i gotovo je,ja plačem ,ne stajem , ne mogu se zaustaviti jer dolaze nova pitanja i ne mog se smiriti. tako mogu i pretjerano reagirati na tuđu sreću,toliko se uživim u njihove živote toliko da ih osjećam,kako ovore,kao da znam kako dišu. Smatram da sam previše emotivna ,ali to ne mogu promijeniti. U zadnje se vrijeme povlačim u sebe,još ne u drugima vidljivoj mjeri ali ja osijećam promijene. Možda da promijenim perspektivu? Da se više smijem a manje razmišljam? Opet se bacam na razmišljanje. Napisat ću knjigu jednog dana ,kunem se.
DNEVNA DOZA INSPIRACIJE:
Post je objavljen 27.04.2015. u 17:15 sati.