Pregled posta

Jedan od naših najvažnijih suvremenih pisaca, Edo Popović, u svom novom romanu "Mjesečev meridijan" pokušava pokazati koliko je zapravo malo potrebno za spokojan život, puno manje nego što bismo mogli pomisliti.

Mirko Graf putuje vlakom u Zagreb, grad pun beskućnika i prosjaka, gladnih i nezaposlenih, na sastanak koji je sazvan zbog Zaboravljenih – ljudi "koji, navodno, žive u nekom zaboravljenom raju u središnjoj Europi...". Ali i u tom "raju" i Zaboravljeni potiho šapuću o Otrovanima, društvu koje je uništilo svoj okoliš. No i jedni i drugi, i Zaboravljeni i Otrovani, uskoro će posumnjati i shvatiti da žive u laži, u slijepoj i uzaludnoj potjeri za nametnutim imperativom posjedovanja materijalnog, i bjesomučnom hvatanju blistave sreće.

"Mjesečev meridijan" roman je potrage, u kojem se preispituju vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti. Dakle, bavi se pitanjem – koliko su ekonomija i tehnologija, razarajući i prirodu oko nas, zatrovale i međuljudsku povezanost? Je li nas tehnologija istrgnula iz fizičke stvarnosti pa ne možemo pojmiti da smo pretvoreni samo u dodatak od krvi i mesa digitalnim strojevima?

Prateći usporedne misteriozne sudbine dvoje mladih iz samo naizgled različitih svjetova, Mile i Kaja, otkrivamo mračne tajne njihove povezanosti, a ta da su oboje djeca paklenog eksperimenta samo je jedna od mnogih. Enigma se nameće istodobno čitatelju i likovima: postoji li uopće idealni svijet slobode, raj u koji bi se moglo pobjeći i ondje ljudski funkcionirati?