...već je druga nedjelja...
vrijeme ne da leti nego ga gubim...i nemam ga.....
nestaje, curimi kroz prste kao pijesak...
...svaki si dan obećam "sutra ću napisati blog"...i tako ono vrijeme ode...
...i ne vrati se više...
...svašta se nešto izdešavao u međuvremenu....
Tatino zdravstveno stanje je sve gore i gore i ubija me to...
S jedne strane, on sam si ne želi pomoći i dalje se drži one "pa smijem ja pojesti slatko i onda si dam inzulin poslije toga" pa me ne bi trebalo biti toliko briga, a s druge strane svaki ga dan čujem i njega i izvještaj od tetke kako "umire" svakodnevno i to me ubija....s treće strane tajo je opet pronašao ljubav, pa valjda normalan razgovor bez kukanja, opisivanja rana, stanja svoje stolice čuva za nju dok nama ostalima prostire samo i isključivo nabrojane bisere.
"Znam da ćeš se ti sada naljutiti jer si mi zabranila druženje sa određenim osobama." rekao je uz podsmijeh dan prije operacije ponovne (prije dva tjedna su ga sjeckali i u petak opet)
"Kojim osobama?" upitala samu čudu i nastavila "nije valjda da se opet družiš sa bivšom koja te napucala dok si bio u bolnici?" unezvjereno sam odvratila
"Ma neeee, znaš, što se nje tiče, nije ona toliko naivna i jadna kako sam ja mislio. Dobio sam jedno njeno pismo, iznenadio sam se" rekao je
"Svi to znamo tajo, od prvog dana tajo, osim tebe" rekla sam ispod glasa "Dakle, s kim se ti to ne smiješ družiti da ti ja ne dam?" inzistirala sam
"Ima jedna koja mi kaže da ne možemo biti skupa jer ima djecu, ali ja ju uvjeravam da će djeca skoro otići. Sad ću ti reći i budeš poludila" opet je uz "hi,hi" odvratio tajo
"Šta to?" ozbiljno sam upitala
"U subotu sam otišao na muziku samo da joj pošaljem zračnu pusu" rekao je
"Molim????????" graknula sam
U tu subotu je bio moj roendan....Dan koji je on proveo na hitnoj pokušavajući da ga prime u bolnicu jer je imao visoku temperaturu i bio je jako loše čak i nakon antibiotika koje je koristio drugi dan. Bilo je to tjedan dana od prve operacije i kad smo se čuli bio je preko telefona sav jadan i kukako i....ONDA SE OBUKAO I ODVEZAO NA PLESNJAK I SLAO LETEĆE PUSE????????????????
Eeeeeee tu sam pukla!!!!!!
Pa jebo te, meni SVAKI dan kuka...nekad i po dva puta dnevno..i uz "sranja" koja mi se dešavaju sa strane tako mi ubija psihu sa tim svojim stanjima da je to nemoguće. Ubija me. Koliko god to zvučalo grubo, da, ubija me.
Je, kad roditelji ostare treba biti uz njih i vratiti im ono kako su se brinuli za nas kad mso bili mali.
JA IM DEFINTIIVNO NEMAM ŠTO VRAĆATI!!!!!!
Kad sam bila mala stalno su se svađali i ne sjećam se da je bilo trenutaka da su mene tetošili ovako kako sad on očekuje da ja tetošim njega. SVAKI DAN!
A ŽDERE SLATKO!!!!!
Namjerno si loše čini a onda meni kuka i prosljeđuje tu negativnu energiju, bol i nemoć na mene?????
I ja to GUTAM danima??????
Ma šTa danima, MJESECIMA!!!!!!
Kad sam negodujući odreagirala na taj njegov "izlet" on mi je optužujući odvratio "Ti meni samo ubijaš sav adrenalin koji mene diže!" krenuo je zapomagati "pa ja bi se ubio, ma šta ubio, ja bi UMRO kad bi ovisio samo od pažnje koju mi pružate tetka i ti!"
E...tu sam se ugasila.
Koliko sebičnosti u jednoj rečenici.
Tetka se svako jutro ustaje prva, ode u njegovu kuću i loži mu vatru.
Poslije toga ode u trgovinu po novine. Njemu.
Kuha mu.
Pere.
Ja slušam njegova sranja i kupim njegovu negativu svakodnevno.
Opterećuje me kao da nemam ništa svoje, kao da mi je svaki dan divan i baš mi treba još malo negative.
I on bi se ubio da živi samo na tome?
Pa naravno, treba nekome i lijepu riječ uputiti a to nismo tetka i ja. Očito NE zaslužujemo! (?)
"Ja TEBI ubijam tvoj adrenalin?????" viknula sam a onda rekla ispod glasa "ma gle, šta god tebe veseli i pomaže ti. Čujemo se"
....eto....zato izbjegavam između ostaloga uz nestašicu vremena pisati blog.
Nekako stalno čekam nešto lijepo da se desi da ne plačem stalno po tastaturi...
...ali ne ide...jednostavno ne ide....
Post je objavljen 26.04.2015. u 10:06 sati.