- Pa ja ne mogu vjerovati da još uvijek imaš taj frižider! - s najiskrenijim zaprepaštenjem snebivala se rođakinja stigavši nakon skoro desetljeća u kućne krajeve.
- Je, pa kaj mu fali - branim i frižider i sebe, no ne baš sigurnim glasom. Frižider stvarno izgleda kao da je skupljen s otpada. Malen, udubljen, ogreban s potrganom ručkom. Prethistorijski model izblijedjelog imena Ocean s ledenicom unutar sebe koja se otapa satima nakon isključenja.
Prije 19 godina kad sam uselila u stan u kojem i sad živim, preselila sam ga iz vikendice gdje je čamio u podrumu ničemu ne služeći jer je već i tamo bio zamijenjen modernijim modelom u kuhinji.
Stigao je privremeno, tek toliko da imamo frižider dok selimo. I evo ga i dan danas veselo zuji.
Zašto nisam kupila novi sve te godine? Zato jer ovaj radi i to dobro, hladi tip top, nema mirisnih nuspojava - odgovor koji mi izgleda kao kamuflaža vlastite škrtosti ili načina razmišljanja i življenja kada su proizvodi stvarani s namjerom da traju godinama, a ne do isteka garantnog roka.
Isprativši rođakinju, zamislila sam se, pa čak i nekako zastidjela. Pretjerujem li s funkcionalnošću nauštrb estetike? Zamalo dva desetljeća čekati da se nešto pokvari kako bih kupila novo? Nije to naravno jedini primjer, samo je najekstremniji. Volim kupovati godinama iste marke iako je i tu kvaliteta postala upitna.Sve koristim dok se ne raspadne, potpuno sam izvan potrošačkog društva.
Pogledam frižider, sumnjam da ću kupiti novi.
Post je objavljen 25.04.2015. u 22:44 sati.