Grafite principijelno ne volim. Pogotovo one koji nisu ništa drugo već šaranje, koloriranje ili jednostavno prljanje fasada. Nađe se ponekad i lijepo grafičko rješenje, no smatram da bi njihovi autori trebali svoja djela crtati na primjerenijim mjestima a ne bilo gdje. Pogotovo ne po novim zgradama. Izuzetak od tog mog negativnog stava su grafiti-poruke, iako ne i oni baš na svakom pročelju. Primjerice Hrvatskom narodnom kazalištu, Varaždinskom starom gradu, Crkvama ili sličnim zgradama. Navodno su zidovi i pročelja zgrada u Splitu dupkom puni takvih grafita koji mnogo govore o tome što običan puk misli o raznim stvarima koji se događaju kod nas i u svijetu. Moj grad se baš ne može pohvaliti da je bogat takvim grafitima. No jedan, koji meni spada u najuži krug boljih koje sam do sada vidio, stoji već dugo vremena na jednom neuglednom zidu. Gotovo da je već potpuno izblijedio. Mislim da on najbolje komentira jednu od modernih, bolje rečeno bolesnih, običaja – manija šopingiranja. Evo ga.