Posljednja poruka
Gromoglasna buka s ulice uspjela je razderati čvrstu koprenu mog sna. Otvorio sam oči i usplahireno zurio u polutamu i u zelenkaste brojke digitalnog sata. 12:00. Ponoć ili podne, pitao sam se, nikako se ne mogavši sasvim razbuditi, izoštriti pogled i razbistriti misli. Brisao sam nadlanicom oznojeno čelo, kad je buka s ulice ponovo odjeknula gromoglasno, vrijeđajući mi uši.
Nervozno sam ustao i odgurnuo rolete, a u sobu je na krilima svježine uletjela svjetlost sunca. Oči su me zaboljele. Dakle, podne je. Treptao sam i gledao dole na ulicu s visine nekoliko katova, tražeći uzrok nesnošljivoj buci. Ništa naročito: neki se mladac automobilom zaletio u drugi automobil, nekako su se međusobno automobili zakačili i jeziva je škripa metala odjekivala, dok se vozač trudio iščupati iz željeznog i neželjenog zagrljaja.
Pomislivši na zagrljaj, brzo sam se okrenuo, ali Morena, naravno, nije više bila u sobi. Nije ovo bilo prvi put, da se Morena tiho izvukla iz mog kreveta i nečujno izašla iz moje sobe, mog stana, pa čak i iz mog života, ali samo na nekoliko dana. Navikao sam na takvo Morenino ponašanje, navikao sam i na njene ceduljice s porukama koje bi ostavljala za sobom uvijek na drugom mjestu, pa sam pogledom rešetao sobu. Konačno sam ugledao cedulju: sasvim je malo izvirivala ispod vrata, pa sam prišao vratima, sagnuo se i povukao presavijeni papir prema sebi i izjedan znatiželjom, brzo ga odmotao.
Ništa! Papir je bio sasvim prazan. Čist. Bijel. Nijemo je zurio u mene, baš kao što sam ja zurio u njega.
Kroz sjećanje mi bljeskom munje zatitra nekoliko Moreninih poruka:
"Bilo je ... pa znaš, neću biti prostakuša sad ujutro, kao što sam bila noćas. Vidimo se."
Ili: "Nikad mi te nije dosta i radujem se, što je i s tobom isti slučaj. Moraš mi reći kad ti budem dosadila. Ako ti dosadim."
Ili: "Biti voljen divna je stvar. Biti voljen od tebe, luda je stvar."
Ili: "Ispunjena tobom i zadovoljstvom, odlazim na neko vrijeme."
A danas ništa. Baš ništa. I onda mi odjednom sine: ovaj prazan list rječitiji je nego li svi oni prijašnji. Morena je otišla. Zauvijek otišla. I više nema potrebe za riječima.
Zadrhtao sam, potiho jeknuo i dohvatio bocu s rumom koja je stajala nemarno odložena na podu, pored uzglavlja kreveta, i iz koje smo oboje još samo prije nekoliko sati pili, u predahu, između vođenja ljubavi, nastojeći se što brže oporaviti. Zurio sam u dvije čaše koje su me nijemo gledale, pa uzeo onu iz koje je Morena pila. Napunio sam je rumom, miris se žestokog pića trepereći raširio po sobi. Gledao sam sa sjetom u čašu, a onda je prinio usnama, dotičući stakleni zid kojeg je i Morena ljubila.
Posljednji, oproštajni poljubac. Za zbogom. Iskapio sam čašu u jednom dahu i vatrena se rijeka slijevala niz moje grlo, grudi, silno zagrijala želudac, da bi odjednom prerasla u mučninu.
Povraćao sam u kupaonici, na taj se odvratni način opraštajući od Morene, dok mi se želudac bolno grčio i tjerao suze na oči, ali znao sam, da poneka suza izvire zbog nekog drugog razloga.
Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 24.04.2015. u 16:45 sati.