Zatočenica svoje malenkosti,
stanarica bijelog kaveza koji ubija u pojam.
Govore ti zidovi, iznova i ponovno opet:
"Stojiš na mjestu i nejdeš nikuda. Al ono, nit nazad nit naprijed. Čak ni ne pokušavaš. Zašto si odustala?"
I kreće gospođa Zla misao održati ti podnevno predavanje. kad već netko pametniji ne želi.
Pa kreće - Zasjati poput zrelog ljetnog sunca, nikada nećeš moći.
Tuga tvoje prošlosti, došla je grickati tvoju savjest. Poigrati se s njom, da nikada ne zaboraviš. Da si imala ambicije, vjeru u ljubav, čak i bolji smisao za humor. Ma cijeli komplet boja da napraviš ljepšu sliku.
Zaustavila si se kod prve postaje zvane Neprilika koja mi Ne paše. Kukavice malena, prečesto se bojiš.
Daj napravi nešto značajno, govore zločesto ti čvrsti iskusni zidovi.
A ti misliš da je ovaj svijet predrugačije mjesto nego iz tvojih plavo- rozih idiličnih snova, koji uvijek tako predivno završavaju. i TU nastaje problem.
Shvatila si da čuda ne postoje. Da si lovac na neuhvatljivo.
Da se od snova ne grade palače.
Koliko ćeš dugo biti nejasna sebi, to ni sam bog ne zna.
Malena, razočarala si samu sebe opet. a to tako boli. toliko da suze titraju u tebi. i stvaraju ovo.. ovaj kovčeg riječi koji vučeš za sobom..
Post je objavljen 23.04.2015. u 17:33 sati.