Pustimo za trenutak eutanaziju i pozabavimo se ljepšom temom.
Neki dan proslavismo četrdeseti rođendan našeg mlađeg sina. Reklo bi se u šnaps-žargonu: „dečko je zval fircig“. Još malo pa bu i 66, i partija je fertig.
Za svaki rođendan, sad već mogu reći brojne obitelji u što ste se već mogli uvjeriti čitajući moje postove, supruga i moja malenkost pravimo prigodnu tortu. I ovaj put je tortu supruga ispekla i nafilala, a ja sam svojom 'mirnom' rukom po gornjem dijelu 'nacifrao' dekoraciju. Evo kako je to izgledalo.
Uz ostale đakonije koje je supruga pripremila još u Čakovcu (bakalar, juha, pohani šnicli, riža) u automobilu se našla i torta u posudi za nošenje torte kojoj je, zbog česte uporabe, otpala jedna od četiriju zakvački. Došavši u Zagreb, sin i supruga su ponijeli sve osim torte. Vidjevši brojku 40 na torti sin je rekao: „Au, pa zar zaista imam već 40 godina. Bolje bi bilo da ste stavili žarulju od 40 W ne bi bilo tako upadljivo.“
Možebitno bi bilo bolje da je supruga ponijela tortu a ja njezin dio stvari. Ona bi je sigurno nosila s dvije ruke. Ja sam jednom rukom uhvatio ručke na poklopcu i krenuo preko ceste prema kući u kojoj živi (u iznajmljenom stanu) sin s obitelji. Taman sam zakoračio na asfalt kad je pukla još jedna od triju preostalih zakvački, dno posude se odvojilo od poklopca i torta je svojim gornjim, nacifranim dijelom, pljusnula na asfalt. Da eventualno padne s dnom nije bilo nikakve šanse sukladno Murphyjev-om zakonu.
„To se desilo zato što sam ja dao primjedbu“, rekao je sin bez ljutnje.
Ni supruga se nije dala zbuniti. Čim smo ušli u kuću, ona i snaha pristupili su poslu. S gornje plohe torte sastrugali su mojih ruku djelo, napravili novi čokoladni preljev, ja sam uradio svoj dio posla: cifranje i evo kako je to sada izgledalo.
I tako je moj sin za svoj 'fircig' dobio dvije različite torte da bi u stvari ipak to bila jedna te ista. No tko će znati, kad nakon novih 'fircig' godina se budu gledale ove slike, da to nisu bile dvije torte.