Prošao je taj trenutak, kao i dan kojem se bliži kraj.
Ovako je izgledao.
Ugledala sam sunce i odmah izašla van u šetnju.
Stavila slušalice na uši, pustila omiljenu playlistu i mozak kao da mi je bio na ''paši''.
Nisam nikog doživljavala, samo sam odvojila te sate za sebe. Morala sam se psihički odmoriti, sabrati i maknuti se od problema.
Osjećala sam se praznom, neispunjenom, razmišljala o životu, o ljudima s kojima ga dijelim, pa o onima koji su mi ga zagorčali, ali ipak sam pronašla mir sa sobom.
Pogledala sam oko sebe i svi su kao bili sretni i zadovoljni, samo sam ih promatrala, po izrazu lica sam znala kako se osjećaju. Neki su stvarno bili sretni, a neki su kao i ja navukli osmijeh na lice, ali dalje izgledali prazno.
Kad sam se vraćala kući ugledala sam djevojčicu u obližnjem parku, na ljuljački. Nije bio nitko s njom. Zastala sam i promatrala ju. Tako se smiješila, iskreno nevino, pogled u nebo, pa ga spusti. Zanjiše se što više može, i opet tako u nedogled. Taj njen osmijeh je meni vratio sreću u tom trenutku jer sam se prisjetila tih dana.
i jer mi je valjda bilo dosta više praznih, lažnih osmijeha. Ne mogu reći da nema drugih ljudi koji moj život čine sretnim, naravno da postoje. Puno ih volim. Ali vidjevši nju nisam mogla da se od srca ne nasmijem. Vjerojatno mi je i takvo nešto trebalo. U nama samima leži još ono dijete, koje jedva čeka da se ode igrati, da se druži sa prijateljima, da ga svi maze i paze, brige ga ne more. Neznam. Takve situacije ne može nitko objasniti, nego se samo lijepo i slatko od srca nasmijati.
Post je objavljen 15.04.2015. u 18:12 sati.