kad tako sjedim u parku nakon par sati spavanja
iz nekog glupog glupog razloga
kd tako hodam cestom u laganijoj obući
nekako čudno držeći glavu
oči mi se skupljaju u čudne dvije rupe
mislim se kako je
nekako sve ko kotrljajući kamen
lagano i besmisleno
a mene negdje teško udara
ja iznutra
sam negativa
i ne mogu si pomoći
jer ne želim
jednostavno je
kad tako vozim bajk po gradu
i sve sjaji nekim nepriličnim sjajem za ovo moje stanje
trudim se ne gledati
škiljim ko od morske vode oči peku
oči su rupe
sve samo upada ništa se ne odražava ništa se ne vraća
samo grabi ovu moju utrobu
ko u ribarnici
sve je sklisko i prljavo i čudnog mirisa
sjedim u nekom desetom stanu
trudim se da odjeća miriše ljepše
i da ima dovoljno svjetla
samo da nam bude ljepše
samo da nam bude sigurnije
ko da uljepšavam svijet na silu
pričam si bajke
trudim se biti barem malo normalna
eto, čisto zbog sebe, mislim si
eto čisto da ne prođe baš sve u besmislu
koji jebeno lupa zdnjih godinu dana
i razmišljam
kako sam se pozdravljala od 2014. i nekako si priželjkivala
mirniju 2015.
i u kakvom stanju sam bila
i jesam li to stvarno vjerovala
il sam se samo i tada trudila uvjeriti
da će doći nešto bolje
i nešto punije
da će se možda nešto odraziti
u rupama
i da neće samo vući prema onim morskim travama
koje ionako uvijek
zgrabe
ko hobotnice u sumraku
ko neka glupa božanstva
ko one prazne priče o
planinama i dubinama
koje ćemo pretrčati nekad uskoro.
govorim si, ma nema veze
to je tu da se preživi
samo da se kreće
samo da te uvjeri da si stvaran
al od toga nikad ništa
.
baš nikad ništa
Post je objavljen 15.04.2015. u 18:08 sati.