Oduvijek sam sklona nekonvencionalnim prijateljstvima. Od mladosti me taj glas pratio. Neću sada počinjati od Markovih konaka, al došlo je do toga da mi je danas dobra prijateljica prva žena moga muža. Posuđujemo si novac za najdelikatnije prigode, za proslave vjenčanja njezine kćeri, ili kako ja kažem, sestri moga sina, plaćanje kartica, dugova, putovanja.
Jučer, u šetnji zatekle smo se pod Sljemenom, u sam rub kuća koje još stoje ponosno, neokupirane od ovih novih neokolonijalističkih okupatora.
Idilično je, stare kućice, vrtovi, psi laju, livade i krošnje propupale, nabubrile kao trudne djevice, kao mašta, žudnja, do puknuća. Sad će svaki čaš rasprsuti se, trudne roditi odu ljepoti, radosti, kako to samo proljeće u svojim redovima rađa.
Divimo se nas dvije prije.
Veremo se puteljkom između sada već rijetkih kuća. Prati nas moj pas, bar smo tako mislile dok nas tišina bez lajanja i dahtanja nije razuvjerila. Odjurio je na drugu stranu, svojeglav stvor.
Potrčimo za njim, a on već u jednom dvorištu, prikrada se verandi.
S nelagodom se približavam tuđim ulaznim vratima, bojažljivo se krećući kroz tuđi posjed, veranda zarasla u korov pun lonaca sa suhom zemljom i još sušim cvijećem.
Vrata kuće se otvaraju, a na vratima pojavljuje se Ivan, iza njega proviruje mu žena.
Dakle, tu im je vikendica! Čija me nečista sila tamo dovela?
U gotovo milijunskom gradu, rasprostrtom na kilometre i kilometre zemlje, stojim na njegovoj verandi, par metara dalje od njega.
Šta je tu je, kažem mu - ovo je prva žena moga muža, a u sebi mislim, s Ivanom je obrnut poredak, njegova žena je zapravo njegova bivša ljubav, a ja netom skončana.
Ne uspijevam se sabrati, a moj pas se već dokopao tegle s jedinim cvijetom koji onesviješten klatari na životu.
Zgrabio ga i pokušava ga iščupati, zario zube u krhko stabalce.
NE - kriknem - ne to raditi!
Zgrabim ga za leđa, al klizi mi, jako je kratke dlake i ne uspijevam ga čvrsto uhvatiti.
Užasavam se da ga zgrabih svom snagom, za kožu, grozno mi je to.
Vičem, molim - NE, NE, NE!
Prepoznajem u cvijetu jedan koji je Ivan od mene davno presadio. Taj cvijet kao da osobnost ima, osobnost nejakog stvora, bespomoćnog, koji još zadnju nadu za životom nije izdahnuo, i pas baš na taj stvor zube iskesio, da se i on dokaže, mali moj pas, koga ludost samopotvrđivanja spopala.
Otrgnem ga konačno od cvijeta.
Svi u čudu gledaju.
- Dajte mi vodu, kantu, da zalijem to jadno napadnuto biće, što gledate, što samo stojite!
Uzmuvala se čudna družina. Netko mi dodaje kantu s vodom.
Jadničak, stvor iz tegle, odmah kao da se malo trgnuo, glavicu podigao, promolio prema nebu.
Danas je i njemu sunce svanulo, malom nježnom stvoru, koje će se svojoj braći u polju svojim dahom u gozbi proljetnoj pridružiti.
Nezahvalinici svi redom, mislim si, kako darove života ne poštuju.
Post je objavljen 15.04.2015. u 14:24 sati.