Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/decembar2001

Marketing

Palačinke

Htjela je da joj kupim cipele. OK: krenuli smo pješke do prve tramvajske postaje, iako su me leđa boljela i radije bih ostao doma uz TV. No, čovjek kad se zaljubi, postaje kao dijete, pa sam i ja podjetinjio u osmom desetljeću svoga života.
A moj život je kao stara kutija od cipela, u kojoj se nalazi kolekcija starih salveta sa printom; kolekcija klikera u svim bojama; album sa poštanskim markama i svim onim što je dio odrastanja i kroji nas, tamo negdje davno još od vremena omiljene učiteljice i prvog sjećanja na šibu.
Moja kutija je bila stara i iz nje su kipjele sve kolekcije bola i sreće. Ovog drugog puno manje.
Bio sam sam već oko četiri godine.
I tko treba umornoga starca, kakav sam bio ja.
U početku se nisam snašao, a onda je ona predložila da doputuje.
Ushićeno sam se tuširao, brijao, birao čarape koje nemaju rupu na prstu i novo donje rublje.
Odjednom sam postao svjestan da sam se bio zapustio: smrdio sam. Nosio iste gaće po tjedan dana i baš mi se fućkalo za rupu na čarapi.
Iz busa je izašla graciozno: spustila desnu nogu i pružila mi ruku da joj pomognem izaći. Sav sam se naježio. Mogao sam ju obljubiti odmah tu, na prljavom peronu.
Godine ? Koje godine, ljudi moji. Drhtao sam kao tinejdžer i bio zbunjen kao na prvom ljubavnom sastanku. Neka mi moja pokojna oprosti, ali ovo nisam doživio do tog trenutka.
Podmetnula mi je obraz za poljubac i zavodljivo se nasmiješila. Kao da nije putovala cijelu noć.
Kreveti su pucali pod nama tu noć, dok je susjed sa kata ispod nas lupao u strop.. Prštalo je od probuđene strasti kao vatromet najljepših boja.
I baš danas želi cipele.
OK: Moramo proslaviti prvu godišnjicu. Još se osjećam kao onoga dana na peronu.
Znala je ona sa mnom. Uživao sam u kupnji s njom. Nije trajalo dugo, jer je već u prvoj trgovini krenula prema crvenim sa visokom štiklom. Rukom je povlačila najlonke prema gore, dok je nakrivljene glave mjerkala svoju nogu u zrcalu.
„ To su te …“ – rekla je, a ja sam izvadio karticu i ispeglao je. Nisu bile baš jeftine, ali sam bio sretan, a sreća nema cijenu.
Već pomalo umoran zavalio sam se na trosjed, a ona je predložila palačinke za večeru.


Gledao sam za njom kako odlazi u spavaću sobu da se preodjene, a onda se iz sobe začula lagana glazba. U vratima sam ugledao nogu u crnoj nat čarapi i crvenim cipelama. Onda se pojavila ruka koju je povlačila po nozi, a zatim – ona. U čipkanom donjem rublju, sa bijelom pregačom.
Poludio sam, poskočio i sjeo. Prišla mi je, gurnula me nazad, postavila jastuk pod glavu i u ritmu glazbe, njišući kukovima odšetala do kuhinje. U tavu je ulijevala tijesto, a mene zavodljivo pogledavala preko ramena.
Nisam se micao.
Širom otvorenih usta čekao sam prvu palačinku sa čokoladom.


Post je objavljen 15.04.2015. u 21:37 sati.