Moje plutonske oči vide, a uranska intuicija osjeća i ono najdalje, najdublje, najtajanstvenije... vide svoju sjenu...
U labirintu dubokog jezera gdje je tama mekana kao duša i gdje se duh propinje Nebu progovorila je sjena stihovima Antonia Machada:
"Gospode, moje srce šumi
kao more, o Gospode!
I razbit će se niz ove stijene,
čuješ li moje srce o, Gospode!
Moje srce šumi... kao more...",
...dok se kroz rotirajuću svijest želim približiti tom šumovitom moru, a iz duboke tuge uzimam led i razmičem paučinu prošlosti.
Kao pozitivan predznak javlja se titraj srca, onaj poznati titraj: 'nisi sama... imaš sebe' i kad ''bezdan uzvrati pogled'' i taj pogled uhvatiš kao jasnu poruku i zaljubiš se u te oči, znaj, iznad postojanja spajaju se ruke i zazivaju šumovito more, zazivaju jesenje magle i spuštaju se na korijen crnog hrasta, da u njegovoj dubini razluče sjenu Sna.
Postaješ moj trag, postaješ početak gdje sam stala, postaješ odmor nakon umora i kad slijepe oči duše vide sjenu, potopit ću te u svoj polusvijet gdje ćeš na kamenu vidjeti zapis mog kraja i početka.
Oči se gube u tvojima, u njima vidim nestašne igre, ali ne vidim čovjeka umornog od života, Sunce se nikad neće okrenuti od mene, samo sam ja malo u sjeni, s mene priziva Mjesec sa svojim opsjenama, lutanjima, priziva me sjena, da joj pogledam u oči i odlutam s njom ispod Mjesečevog traka.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.