Jedan jako stari tekst, napisan puno prije...
Odbrojavam zadnje trenutke jasnoće u ovom danu.
Uskoro će me lijekovi uzeti i nestat ću.
Jutro će biti mutno... Kao nebrojena prije.
Ali zato se ova večer čini stvarnom.
Ja se činim stvarnom, za promjenu.
Možda sam odustala od vječnog bježanja.
Oluja u meni se smirila na tren.
Pogled je veličanstven, nosi me u zvijezde.
Nije bitno što će skoro nestati.
Puštam da prolazi i ne žalim.
Sad mi nije bitno što me sve čeka.
Tko me sve čeka i pod kojim nebom.
Usporavam dah. Isijavam toplinu.
Nije mi bitno koga ću voljeti...
Sve je to u sutra, a sad sutra ne postoji.
Znam koje sam greške radila.
Znam koje sam zablude nosila.
I znam da ću opet... Iznova.
Puštam da prođe. Ne osvrćem se.
S novim jutrom opet će doći, ali sad...
Osjećam kako iskra u meni trne.
Jednog ću dana opet gorjeti.
No sad... U ovom kratkom Sad...
Osjećam mir. Postajem tišina.
Puštam da prođe i ne žalim.
Post je objavljen 10.04.2015. u 23:33 sati.