"Ali ako se ikad ta sloboda koju osjećaš u meni počne pretvarati u ropstvo, reci mi, jer to ne smije tako biti… jer mi moramo biti slobodni i tek tad nam je let ono što treba biti… ono što je sad… ono što je oduvijek bio…"
Nije bila stvar u slobodi koju osjećam u tebi već pomanjkanje slobode koju sam osjetila u sebi... Nisi bio ti taj koji me zarobio, zarobila sam samu sebe u ljubavi koja nije mogla postojati... I radi nemogućnosti da ti kažem što osjećam, radi tog zatvaranja vrata u sebi, zatvorila sam ih i tebi...
Ne, let nam nije jednak kao tad... svako je izabrao svoju stranu svijeta... i dobro je tako... svakako sretnije za tebe... Moja je sreća u slobodi koju sam samoj sebi darovala saznanjem da te nisam povrijedila... da sam odšutjela kad je trebalo i naizgled ti okrenula leđa, da možeš u miru otići... da se ne susretneš s teretom ljubavi koju nisi htio ni planirao...
I sad, kad ponekad prelistam stare zapise i uronim u neke naše riječi, pronađem nešto nalik na onu rečenicu gore, zadrhtim od sjećanja na tebe i na ono što sam ja sasvim jasno mogla vidjeti, a tebi se nije pričinjavalo ni u najluđim snovima...
Ali sad si, vjerujem, sretan... I budi sretan, molim te...
Post je objavljen 09.04.2015. u 14:46 sati.