Čudan osjećaj me obuzima.
Lomi, para na dva dijela.
Je li se oluja možda sprema?!
Je li duša moja možda opet nemirna,
kao more?!
Ni jedna maska mi ne pristaje
Ne, ne mogu se sakriti ispod nje.
Sve i da hoću spada mi s
lica, tragove ostavlja.
Eh da mi se negdje skloniti.
Sačekati da oluja prođe.
Pronaći utočište i mirna
zaspati bar jednu noć.
Uploviti u sigurnu luku,
osjećati se ponovno
rođena.
Vidjeti tebe kako
sretno koračaš životom.
najveća nagrada
to bi mi bila. Navika
je kako za koga, ali
za tebe i mene je bila
opasna. Upustili smo
se u nju kao guske
u maglu.
I gdje smo sad?!
Dvije duše lutalice, tako blizu
a opet tako daleko. Ovo nemirno
more živjet će i dalje, ova duša
ponovno će biti rođena
možda pod sretnijim nebom.
Post je objavljen 08.04.2015. u 22:30 sati.