On kaže:
Bio bi to još jedan od onih dana za nepamćenje, koje je Gregor uglavnom provodio lamatajući krilima bez veze. U stvari bio bi to dan i gori od dana za nepamćenje jer je kišica dosadno rominjala i nikog od ljudi nije bilo, a nevidljivi su otišli Tamo. Gregor nije znao gdje se točno nalazi to Tamo, nevidljivi su rijetko uopće spominjali to mjesto i nikad nisu pričali o njemu, a Gregor nije pitao jer nije želio ispasti previše znatiželjan. Čuo je naime jednom da je znatiželja ubila mačku pa ga je bilo malo frka, doduše Gregor nije bio mačka nego leptir ali ko bi ga znao kako ta znatiželja djeluje na leptire.
Bio bi to jedan od onih dana da se odjednom tamo iz pravca arkada nije pojavio žuti kišobran, a pod kišobranom pjesnik i njegova nova pratilja. Pjesnik u stvari nije bio pjesnik jer kako je njegova supruga koja je sada među nevidljivima više puta rekla nije pjesnik svak tko piše pjesme. Pjesnik je u stvari profesor koji je mirovinu dočekao predajući teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, ili socijalističkog samoupravljanja, ili već tako nešto. Nikada nije predavao književnost koju je volio iznad svega zbog nekog sitnog političkog grijeha još iz vremena kad je bilo zabranjeno pjevati neke pjesme. Da se Gregora pitalo on bi i danas zabranio više od pola pjesama a nekima ne bi dozvolio ni da recitiraju, ali nećemo sad o tome.
Pjesnik je pod žutim kišobranom stiskao nježnu crnokosu, barem dvadeset godina mlađu ženu, i vodio je do mjesta gdje je mislio da počiva njegova žena, koja je srećom s ostalim Nevidljivima iz tog dijela groblja otišla Tamo. Gregoru se činilo da je čuo da su spominjali nekakvu radionicu kratke priče, i nije mu bilo jasno kome nevidljivi imaju namjeru pričati te priče, ali njemu ionako puno toga nije bilo jasno.
Gregor je volio pjesnika, uvijek je dovodio neke nježne ženice sa sobom, ova je bila peta ili šesta otkad mu je prije četiri godine žena prešla u Nevidljive.
Prva je bila Lidija, pedikerka koja mu je sredila ono nezgodno kurje oko, druga je bila Gita zubarica koja mu je sredila zube, treća je bila Marija koja je radila u banci pa mu je sredila nekakav kredit, četvrte se Gregor nije mogao sjetiti, peta je bila Maša doktorica za prostatu i Gregor nije imao pojma što je ona sredila.
Čitajući misli Gregor je od pjesnika naučio da se više isplati voditi ih na groblje nego u kazalište i u kavane, te da žene na ucviljene udovice lete kao muhe na govno. Gregoru je to s muhama i govnom bilo gadljivo i nije shvaćao zašto se pjesnik uspoređuje s govnom, ali on ionako puno toga nije shvaćao.
Zato je Gregor utihnuo da bi mogao hvatati misli nježne crnokose koja se zvala Dunja kako bi mogao znati što će ona srediti pjesniku.
Frizerka, što bi frizerka mogla srediti ćelavom pjesniku, nešto tu nije štimalo i Gregor se na trenutak uznemirio, a onda je odlepršao dalje pomiren s tim da on puno toga ne shvaća.
Ona kaže:
Matilda, za razliku od Gregora, nikad nije čula za onu glupost da je znatiželja ubila mačku već je naučena iskustvom bila potpuno i neupitno sigurna da su mačke neuobičajeno znatiželjna i po prirodi vrlo živahna bića. Shodno tome, nije se imala zašto ni kako poistovjećivati s mačkama, a još manje strepiti i ustezati se od vlastite znatiželje. Na gradskom se groblju, baš kao i Gregor, naslušala svakojakih priča. Zasićena kuknjavama Nevidljivih za onima i onim što su ostavili iza sebe radije je osluškivala one tihe, a još radije od toga one, s obzirom na okolnosti, neočekivano i neobično sretne Nevidljive.
Jedna od Matildinih omiljenih Nevidljivih obitavačica groblja bila je tiha i mirna gospođa Sofija, koja se zapravo tako uopće nije zvala ali je pod tim imenom među ostalim Nevidljivima na groblju bila poznata. Nitko nije znao zašto, a nitko se nije niti pitao zašto gospođu Sofiju zovu baš Sofija, a ne Barbara, Tereza ili Jozefina, na primjer. Svakako, ni Matilda, priglupa kakva je bila, nije se puno zamarala time.
Gospođa Sofija redovito je i uspješno izbjegavala ljude koji su je posjećivali na groblju donoseći joj omiljeno cvijeće i lampaše. Poput nje same, nježne mimoze i velike crvene lampaše. Crvene kao ljubav. Crvene lampaše za one koje voliš, kako je Matilda bezbroj puta čula govoriti ljude dok su paleći šibicama lampaše na grobovima svojih Nevidljivih sami sebe uvjeravali u to. Jer, Matilda je dobro znala, voljeti je teško, voljeti ljude je bolno i mukotrpno, a voljeti Nevidljive je potpuno i sigurno nemoguće.
Gospođa Sofija bila je samotnjak. Voljela je šetati grobljem vodeći duge i tihe razgovore sama sa sobom, a Matilda je iste voljela dugo i tiho prisluškivati. Sofijine rečenice su često bile nerazumljive i nedovršene, ali Matilda je uživala u njihovoj melodičnosti i milozvučnosti. Ono što je shvatila bilo je da se Sofija udala mlada, da nije uspjela roditi djecu i da, iz Matildi nerazumljivih razloga, nije baš puno voljela druge žene. Voljela je svog supruga. Nježno, duboko, potpuno. Bolno i mukotrpno, kako to već biva kad žena zavoli mlada. Voljela ga je više od života, sve dok jednog dana, zamorena njegovim zanesenostima drugim ženama, nije posustala. Priznala je poraz i odustala. Toga je dana legla u postelju i odlučila umrijeti. I svo moljenje, zaklinjanje i besmislene prijetnje njenog supruga nisu je odvratile od tog nauma.
Ovako se znači osjeća sreća, čula ju je govoriti Matilda. Bože, blaženog mira i spokoja, cvrkutala je Sofija provlačeći se arkadama. I nije Matildi potpuno bilo jasno zašto se Sofija nedjeljama i blagdanima, kad svi Nevidljivi zauzmu svoja mjesta na groblju, povlačila Tamo. Jer to su bili dani kada je ćelavi gospodin redovito u društvu neke šarmantne pratilje, nakon mise u Krista Kralja na glavnom ulazu groblja, obilazio njeno prebivalište noseći buketić mimoza i kao krv crveni lampaš.
Samo ponekad, kada bi zrak bio jako pritisnut uz zemlju i kada su i ljudi i Nevidljivi i raznovrsni mali letači koji su obitavali na groblju jedva disali, stajala bi Sofija sakrivena iza tužne breze, sakrivena kao da ju je netko osim leptira i krijesnica uopće i mogao vidjeti. Stajala je mirno i promatrala sa sjetom gospodina kojeg je godinama zvala svojim kako hita prema grobu u koji ju je ukopao. U jednoj ruci noseći dokaze svoje velike ljubavi prema njoj, a drugom rukom vodeći brižno i pomalo pretjerano nježno, kao u strahu da drži neko krhko blago koje mu ne pripada i koje bi se taj čas od čvrstine stiska moglo raspasti, svoju pratilju.
Ja ovdje stojim samo da vidim koga sam ja to voljela, Bog mu dao dug život, a meni još malo mira, čula ju je šaputati Matilda. Ali, priglupa kakva je bila, nije u ovim riječima pronašla ništa duboko, niti vrijedno promišljanja. Njene su misli bile zaokupljene zagonetkom koju joj je postavio Gregor. Kako to i čime frizerka može pomoći gospodinu profesoru. Pomislila je upitati Sofiju, ali nije htjela prekidati njenu ritmičnu mantru.
Meni još malo mira. Još malo mira. Malo mira...
Možda neki drugi put. Ima vremena, vrijeme na ovom mjestu obično traje zauvijek.
Post je objavljen 09.04.2015. u 22:05 sati.