Dug je put kojim hodim,
mnoge su stope ostale na mojim stazama:
uspomene lijepe i manje lijepe,
lica još uvijek živa
i ona izblijedjela,
riječi bačene u vjetar kao perje,
koje bih rado pokupila,
ali nije moguće,
a i one neizrečene
koje su mogle promijeniti stvari,
zaliječiti neke rane,
obrisati suze s dragih lica,
ali su zastale u grlu,
u uskom grlu sumnje
kakav li će učinak postići!?
Moja duša na klatnu preispitivanja, neodlučnosti,
kukavičluka preodjevenog u razboritost,
popuštanja preodjevenog u toleranciju,
škrtosti preodjevene u štedljivost,
ali i naglosti preodjevene u iskrenost,
straha umjesto predanja u Tvoje ruke,
da me nosiš nad provalijama,
da me nadahnjuješ na prava djela ljubavi,
na prave riječi u pravi tren!
Ostala sam dužna bližnjima
krijući se u ljušturi lažne sigurnosti!
Ali, nikad nije kasno,
pa Te molim bar na ostatku ovog puta
budi mi misao vodilja!
Post je objavljen 08.04.2015. u 17:53 sati.