Pregled posta

Je li moguć život bez plastike?

Članak u jučerašnjem postu, bolje rečeno zaključak članka s web portala Croenergo.eu, jednostavno me je šokirao, kako sam i napisao. To me je podsjetilo da besmisleni, bazrazložni, ali i naivni napadi na plastiku traju već duže vrijeme. Svojevremeno, još 2009. godine je članica Društva za plastiku i gumu mr.sc. Maja Rujnić Sokele u časopisu Polimeri objavila vrlo zanimljiv članak kao odgovor na te sulude ideje o današnjem (navodno) suvremenom životu bez plastike. Članak je detaljan, vrlo slikovit i vjerujem da će biti zanimljiv čitateljima bloga. Zbog lakšeg čitanja, podijeljen je u 5 dijelova i biti će objavljivan u sljedećih 5 dana.

Piše: mr.sc. Maja Rujnić Sokele

Je li moguć život bez plastike?

Nedavno sam e-poštom dobila članak¹ o kanadskoj novinarki koja je tjedan dana pokušala živjeti izbjegavajući plastiku. Što se pokazalo vrlo teškim zadatkom, pogotovo kada je riječ o kupnji hrane. Uspješno je kupila mlijeko u staklenoj povratnoj boci i organsku tjesteninu u ambalaži od šećerne trske, no meso je mesar ipak zapakirao u plastičnu foliju. Plastičnu bocu za vodu zamijenila je metalnom, a polietilenske vrećice biorazgradljivima. Ne treba ni reći da su svi kupljeni proizvodi, zapakirani u neku drugu, alternativnu vrstu ambalaže, bili mnogo skuplji od onih zapakiranih u plastičnu ambalažu.

Članak, koliko god besmislen bio, potaknuo me na drugu, posve suprotnu ideju – umjesto izbjegavanja plastičnih proizvoda (uglavnom ambalaže) napisat ću članak o svakodnevnoj, u većini slučajeva nužnoj primjeni plastike. Drugim riječima, opisat ću svoj uobičajeni dan.

Jedan obični dan

Nedjelja ujutro. Pranje zuba – plastičnom četkicom i pastom za zube u plastičnoj tubi. Slijedi svakodnevno obvezno pijenje lijeka – pakiranoga u mjehurastu (blister) plastičnu ambalažu.

Odlazim na tržnicu automobilom. Ne treba puno objašnjavati zašto se plastika sve više rabi u automobilima – postojana je na koroziju (vrlo važno tijekom zimskih mjeseci i posipanja cesta solju), trajna, lagana (smanjuje potrošnju goriva) i jednostavno se boji. Plastični su odbojnici, poklopci prtljažnika, kućišta farova i retrovizora, rešetaka ventilacije, pokrovi motora, spremnici za gorivo itd.



S tržnice sam donijela 13 kg robe: meso, povrće, voće, kruh, sir i vrhnje, sve u plastičnim (PE-HD) vrećicama, njih ukupno 12 (slika 1). Svaka vrećica težila je oko 5 g, dakle ukupno 60 g, odnosno prosječno je vrećica od 5 g nosila više od 1 kg robe. Peciva su bila upakirana u papirnate vrećice (u vrećici mase 5 g bilo je upakirano 100 g peciva – dakle 10 puta manja nosivost), luk također (masa škarnicla 18 g).

< SLIKA 1
- Nedjeljni špeceraj u polietilenskim vrećicama



Meso iz jedne mesnice bilo je zapakirano u papir prevučen plastičnom folijom (masa papira 13 g, masa folije 1 g), iz druge mesnice u plastičnu foliju (mase 5 g). Dakako, i sir i vrhnje kumica je stavila u male plastične (PE-LD) vrećice. Ne trebam ni spominjati da je vrhnje držala u plastičnoj posudi, isto tako i svježi kravlji sir. Jagode su pakirane u polipropilenske posudice, mase 11 g (slika 2). Mogu se dobiti i u škarniclu, no tako se više nagnječe u transportu do kuće, pa su mi draže PP posudice.

SLIKA 2 - Jagode u polipropilenskoj posudici >



Šećem psa. Povodac je, dakako, plastičan, isto tako i ogrlica. Ena spava u plastičnom (polipropilenskom) krevetiću (slika 3) na pamučnom jastuku punjenom plastičnim (najvjerojatnije poliesterskim) vlaknima. Na početku je spavala u košari od trske ili bambusa, no košara je toliko škripala pri svakom njezinu pokretu da sam vrlo brzo nabavila plastičnu. Ena jede i pije iz metalnih posuda koje na dnu imaju gumenu traku protiv klizanja, a hrana koju jede (dehidrat) pakirana je u plastičnu vreću. Konzervirana hrana je u metalnoj limenci, no sve više proizvođača prelazi na plastičnu ambalažu – krute posudice, ali i savitljive vrećice.

A tu je i potreba sakupljanja psećeg izmeta. Prema Odluci o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama Gradske skupštine grada Zagreba od 18. prosinca 2008.², fizička se osoba kažnjava novčanom kaznom u iznosu od 600 do 1 000 kuna ako ne nosi pribor za čišćenje fekalija i ne očisti površinu koju njegov kućni ljubimac onečisti. Drugim riječima, vlasnik psa mora sa sobom u svakom trenutku imati pribor za čišćenje fekalija – odnosno običnu polietilensku vrećicu. Ne jedanput sam, doduše, tu vrećicu nosila kilometar i više ne bih li pronašla koš za smeće ili kontejner u koji ću je baciti pa mi se čini da je prije takve odluke trebalo stvoriti uvjete za odlaganje takvog otpada. No važnijim mi se čini pitanje razgradnje. Pseći izmet na travi će se s vremenom razgraditi, što se u čvrsto zatvorenoj plastičnoj vrećici neće dogoditi, pa bi za ovu primjenu okolišu bila prihvatljivija biorazgradljiva vrećica. I posebni spremnici u koje će se odlagati.

Svako jutro vježbam, bez iznimke. Većinom samo na prostirci, no katkad i na lopti za pilates (slika 4). Pretraživanjem interneta doznajem da prostirke za vježbanje mogu biti od raznih materijala: PVC, PE, EVA, TPE... No sve imaju slična svojstva: lagane su, savitljive, mekane (pjenaste), a prilikom vježbanja ne kližu. Lopta je najvjerojatnije načinjena od omekšanog PVC-a. Izvrsnih je svojstava, ne kliže se, ne ispušta zrak i vrlo je izdržljiva.

< SLIKA 4 - Rekviziti za vježbanje

Sjedam za prijenosno računalo i pišem ovaj članak. Plastike koliko hoćeš – kućište, tipkovnica, ekran, miš, punjač... Istodobno kuham ručak. Posuđe, doduše, nije plastično, ali duromerne ručke jesu – zbog izvrsnih toplinskih izolacijskih svojstava lonac mogu prenijeti bez bojazni da ću se opeći.

Vruće je, razmišljam hoću li uključiti klimatizacijski uređaj (dakako, plastičnoga kućišta). Balkonska su vrata otvorena, pogled mi pada na cvijeće – u plastičnim teglama. Rublje se suši na balkonu – sušilo za rublje je metalne konstrukcije, no prečke na koje se rublje vješa prevučene su plastikom – lako se čiste, a nema opasnosti od hrđe.

Ručamo. Ostalo je nešto hrane i za sutrašnji ručak. Pakiram ostatke u plastične posudice i pospremam u hladnjak. Unutrašnjost hladnjaka je plastična, ladice za povrće u vratima i u ledenici također, a i žičane police su prevučene plastikom.

Kupaonica je prepuna plastičnih proizvoda, većinom ambalaže. Deterdženti, šamponi, regeneratori za kosu, gelovi za tuširanje, sredstva za čišćenje, omekšivači za rublje, da ne nabrajam dalje, pakirani su u puhanu plastičnu ambalažu – najčešće od PEHD- a, PP-a ili PET-a. Kanadska novinarka tijekom sedam dana bez plastike nije kupovala kozmetičke proizvode, odnosno usredotočila se na izbjegavanje plastične ambalaže za prehrambene proizvode, no baš me zanima u kakvoj bi ambalaži kupila deterdžent za pranje suđa, šampon ili omekšivač.



Nastavlja se ...


KORIŠTENA LITERATURA:
1. Kopun, F.: Trying to live 7 days without any plastic, 19. 4. 2009.
2. Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama




Izvor:
Maja Rujnić Sokele; Je li moguć život bez plastike?: Polimeri, Volumen 30, Svezak 1, Godina 2009.




Post je objavljen 07.04.2015. u 12:12 sati.