Mislim ne postojim.
Ludujem za onim tvojim dodirima od jučer.
Stavi mi ga u popravljenu pećnicu.
Zamašćenog u ružmarinu i bijelome vinu.
Postimo danas, a nakon toga jedva čekamo pogostiti se masnim šaranom i obljevati se vinom.
Mi smo riječni ljudi. Mulj i okus gline i čačkanje zuba tankim rebarcem.
Limun bi samo pokvario taj okus.
Pecao si ga na rukavcu, na onom istom gdje si nekad izvlačio šoder. Onda kada se gradilo.
Zato i znaš dubinu rupa.
Kasnije kad su zbog tebe i sličnih tebi pozatvarali velike bagerske i kamionske prolaze zaposlio si se na nariktanom poslu u državnom poduzeću na kojem si izdržao 3 mj.
Par godina prošlo je iza nas.
Bore su ti se izrazile i zubi požutjeli.
Oči su ti upale, pijavice su te popile.
Gledam sebe, lijepa, vesela, žarim.
Nekad sam primjećivala kako se okreću i dobacuju klinci, sada vidim kako bulje muškarci.
Bio si zgodan. Što se dogodi sa ljudima pitam se?
Nisu to ni godine ni nekakva starost.
Već beznađe zbog nezadovoljstva i besparice koje te povuče i ne briga o samome sebi.
Nije država.
Nije.
Nije ni Veliki petak.
Veliki petak živiš svaki dan razapet. Žao mi je što te ne mogu popraviti.
Znaš, ne mogu više gubiti vrijeme jer nakon nekog vremena ljudi poput tebe
povuku me na dno svog šodera i ubiju mi radost. Onda nikakve koristi ni od mene.
Ja ne želim biti ubijena i desetkovana, podrezanih krila i neispunjena.
Znam da ne razumiješ ali nije me briga.
Ionako ne pokazuješ u svojoj tvrdoglavosti nikakav napredak na bolje.
Za koji dan doći će Uskrs.
Znaš da ne možeš imati Uskrs u sebi i zato to nazivaš katoličkim blagdanom, utopijom, odmahuješ rukom pa malo pljuješ po Crkvi i svećenstvu. I babama koje za tebe mole krunicu.
Da volim te kao i sve ostale ljude,
samo što sam malo više provela vremena s tobom zbog kojeg sam zaključila da te poznajem.
Nisi kriv i nisi pogriješio.
Tvoja energija zarobljava, a um ne razumije.
Zbogom i nadam se da se više nećemo sresti.
Kenjavac, pljuvač i krivač drugih.
Jebi se.
i ti se kurvo jebi! - čujem kako odzvanja njegova misao u namrštenoj faci i namještenih usta kao da je pojeo nešto jako ogavno.
Malo me štrecne ko bičem u srce ali pripišem to njegovoj povrijeđenosti zbog odbijanja.
Ne ljutim se. Misli što hoćeš. Patogeni alkosu.
Dok ljuljam bokovima zalazim za ugao.
Nakon toga sunce mi opere kosu, uđem u međugalaktički prostor zahvalnosti.
Krakovi podivljalih bjelih oblaka u obliku zmaja i vala pretvore se u noge od zeca i medvjeđu glavu.
Lagano počinje veličanstveni crvenkasti zalazak sunca sa malo ljubičaste boje.
Opet slikar na nebu proljeva boju.
Kako je predivna predstava odlazećeg sunca dok čekam da mi se razgradi mrtva riba u želucu.
Post je objavljen 03.04.2015. u 18:52 sati.