"Najveća je od svih ludosti – žrtvovati svoje zdravlje, ma šta to bilo; zbog sticanja imovine, zbog napredovanja u službi, zbog učenosti, zbog slave, a da o toj slasti i kratkotrajnim užicima i da ne govorimo. Što više, zdravlju treba sve podrediti."; volim Arthura Scopenhaura, iako je bio lijep kao „porez“. Moja imovina je bila jedina ije jedino ona nepokretna sobni bicikl.Iako ni za bicikl nisam siguran da je na meni.
Žrtvovati svoje zdravlje, radi sticanja imovne, napredovanja, zbog slave. Napredovao sam do vrha, Vrh bi trebao biti valjda 100% invalid ili onih 250%, kojih me bacilo u dilemu zvanu Koliki sam ja invalid?Kod nas je zemlja malih i velikih Hrvata.
Sve u svemu mogu zaključiti da sam veliki invalid. Kratkotrajni užici: njih jednostavno ne konzumiram oni većinom idu kroz nepce. Od kratkotrajnih je ostao samo seks, ali on je kratkotrajan. Tantrički seks, hehe. O njemu sam samo čitao, od primjene sam odustao.
Scopenhaueru, pitam se što si pušio u ono doba?Zdravlju treba sve podrediti. Od zdravlja tih dana me više zanimao Gadafi i njegov bijeg iz Tripolija u Sirt . U studenom sam se dogovorio sa Ivanom( sinom od profesorice kemije) , da me pregleda na Svetom Duhu( bolnica). U među vremenu je specijalizirao otorinu, a njega i Tamaru jedino je zanimala rehabilitacija moga gutanja.
Tužitelj ili tuženik trebalo mi je vremena da pohvatam koji sam ja. Kao tužitelj, osjećaš se kao tuženik. Vještak infektolog je ostao kod svoga mišljenja, ali je tražio moj medicinski karton na uvid, a odvjetnici od tuženika su najavili prigovore.
Odvjetnica mi je rekla da ne moram ništa plaćati, jer smo mi zadovoljni sa nalazom. Plaća tuženik,kužio bi puno više da nisam zaspao na prijemni na pravo. Ovaj put sutkinja nije odredila datum novog ročišta.
Bit će brzo, valjda će brzo nabavit moj medicinski karton. Već slijedeći dan je neko od ukućana otišao zatražiti moj karton. Moja doktorica primarne zaštite ga je na kulturan način poslala u onu stvar. Ovjerenu kopiju Vanjinog zdravstvenog kartona izdati ću isključivo na zahtjev suda. Uh što ne volim legaliste, a nema veze čekati ću da sud pošalje zahtjev.
Prošlo je taman nekako godinu dana kako primam osobnu invalidninu. Te godine sam imao novaca da kupim buket supruzi za rođendan. Dali još što želiš za rođendan? Ako želiš kupi si sama! Hana se bacila u sportske vode i počela je trenirati odbojku .Hanin i Tein rođendan smo odradili zajedno. Dok je Hana sa društvom puhala svjećice sa torte.Tei da ne bude tužna, jer taj dan nije bilo djece, ni njen rođendan( Hana 26 10., Tea 29.10), a bogme ni Tene torte. Njena torta bit će za vikend kada dođu od prijatelj djeca kod nas.
Bilo mi je žao Tee,jer nema torte, pa sam se sjetio: Imamo li puding i svjećicu?Imamo onu za jednu godinu i dvije. Donesi obe. Tea pudingo torta.. Hana i Tea došle su sretne. Hana je bila u čudu, a Tea oduševljena. Moram priznati i ja sam tad prvi put u životu vidio da netko sa toliko oduševljenja puše puding. Ja sam bio sam fotograf. Tea je lila suze kad smo napokon proslavili rođendan sa pravom tortom. Živio puding!
Morbidno koliko može biti, a morbidno je do bola. Svisvete su poslužile za završnu pripremu za odlazak na fizikalnu. Puno svijeta, a nigdje žive duše. Nahodao sam se svojih 50-600 metara, naravno među najudaljenijim grobovima je baš grob od moga dide na koji smo išli zapaliti lampion.
Tako sam obavio završne priprema na brodskom groblju. Napokon sam bio spreman da se uz pratnju tjelohranitelja uputim na fizikalnu..Tih 200 ak metara do fizikalne bilo je klimavo. Svladao sam to bez ikakvi fraktura ili padova.
Ušli smo u gimnastičku dvoranu: supruga, posuda i ja. Tko će me vježbati? Skužio sam unutra da radi 4 ili 5 zgodnih ženski i jedan brko. Bok Vanja, ja sam Stamenko i ja ću te vježbati, od svih ženski nisam ni sumnjao da ću dobiti brku. Malo mi je izgledom vukao na milicajaca iz 80-ih, oni su svi imali brkove, zar ne? Čovjeku se odmah vidjelo u očima da je dobrodušni Slavonac. Nisam sa njim previše komunicirao, jer mu je moj jezik spadao u kategoriju nepoznatih.
Razmišljao sam samo kako da pljunem u posudu, ali nisam ni jednom. Valjda od straha izdržao sam 45 min terapije da ne pljunem ni jednom. Jedva sam dočekao da izađem na Trg pobjede da pljunem, što sam naravno i napravio. Vježbe su sve bile pasivne, na meni je bilo samo da ležim.
Nakon skoro dvije godine napokon je fizikalna terapija u kući bila iza mene.
Post je objavljen 31.03.2015. u 15:40 sati.