Što reći, čaša crnog vina u ruci, laptop na krilu i emocionalni utjecaj jedne TV serije koji me ponukao da krenem tipkati. Uvijek sam nalazila utjehu na svom blogu dok sam ga vjerno pisala i istresala sve svoje moguće emocije kroz koje sam prolazila u svojim nesretnim adolescentskim danima. Originalnog bloga nema već par godina, zlostavljanje koje sam trpila od strane jedne osobe natjeralo me da ga obrišem i sve moje divne priče i moje misli kojih bi se voljela sjetiti su nestale s njim, možda i bolje. No da prijeđem na stvar, sjećate se one želje koju sam poslala u svemir, e pa, ostvarila se. Onaj iscrpljeni i izmučeni dečko s kojim sam sjela na kavu je zapravo bio ljubav na prvi pogled i moja neizmjerna sreća. Taj dan smo sjedili par sati na toj kavi i pričali, bolje rečeno, ja sam pričala kao navijena a on se smješkao i slušao i mislio si u što se uvalio. Za rastanak sam dobila pusu u obraz i osmijeh koji nisam skidala s lica cijeli ostatak dana. To je bio početak nečega velikog i predivnog i jedna od onih ljubavi koja je tako jednostavno iskrena i bez previše drame i zavrzlama osvojila cijeli moj svemir. Želim ispričati tu našu priču da shvatite što je mene moje iskustvo iz veza s krivim ljudima naučilo i da su ta loša iskustva morala obilježiti taj dio mog života da bi sada mogla znati što želim. Ljudi moji, ljubav je sve samo ne komplicirana, ona ili je ili nije, ili voliš ili ne voliš, ili želiš više ili ne želiš ništa. U kolikoj sam zabludi bila i tek mi je on otvorio oči. Veselim se ovom druženju sa svojim blogom, čitao ga netko ili ne, on je za mene, da kada bude teških trenutaka ili nekih prekretnica uvijek mogu pročitati svoje uspomene, misli i osjećaje. Do tipkanja.
Post je objavljen 29.03.2015. u 19:51 sati.