Marketing
Nemir
U posljednoj godini petog desetljeća života, počeo sam se baviti novim hobijem - ronjenjem.
Zahvaljujući novoj, revolucionarnoj metodi zadržavanja daha i naprednim tehnikama zarona u tekuću problematiku, već sam se nakon nekoliko treninga toliko izvještio da mi polazi za nosom provesti čak nekoliko sati ispod površine snova.
Međutim, da ne bi bilo zabune, medij u kojem se odvija moje ronjenje nije more, već su slova. Običnih trideset slova koja ispremiješana na sedam miljardi načina stvaraju neobične spojeve i kombinacije. Jednostavno je, zaroniš u bazen prepun slova, širom otvoriš oči, neke prepoznaš, neke tek naslutiš, a neka te bogme i iznenade.
Naime, zaronio sam ovih dana u svoje napisane tekstove, ne samo u one koje sam u proteklih devet godina objavljivao na ovom blogu, već i ono što sam brčkao po raznim rokovnicima, škartocima, post-it naljepnicama, kutijama za cipele, zidovima, zamagljenim ogledalima, čak i goblenima, a sve s namjerom da konačno napravim nekakvog reda, odvojim žito od kukolja, kukuruz od komušine, nebuloze od manje bolne ugroze.
Osjećaj je sličan onomu kao kad u prašnjavoj kutiji sa šufita na kojoj piše AVA - DITA Tuzla, pronađeš bilježnicu iz sedmog osnovne na čijoj prvoj stranici piše KEMIJA, ali se unutar njezinih korica zapravo nalazi dnevnik u kojem si tada zapisivao svoje najskrivenije tajne. Saznaš tako iz prve ruke da si upravo u to vrijeme bio smrtno zaljubljen u jednu Draganu iz "ce" razreda, ali joj to, iz nekog nepoznatog razloga, nisi dospio reći.
Stoga me silno zanimalo koliko su moji tekstovi, sada ne iz sedmog osnovne, već iz dvadeset i sedmog više uzaludne, izdržali test vremena, bi li ih kojim slučajem i danas potpisao ili su u međuvremenu posrnuli na braniku istine.
Pomalo sam ostao i zatečen kad sam shvatio da su prvi o'šli u prdec oni postovi u kojima sam razglabao o aktualnim događanjima, temama koje su tih dana okupirale svekoliku domaću, ali i bjelosvjetsku javnost.
Tko se još uopće sjeća žučnih rasprava o ZERP-u i epikontinentalnom pojasu, tko se sjeća blindiranog BMW-a kupljenog za onog napuhanog glavonošca, tko se sjeća posjeta Georga dabl-ju Busha Zagrebu, i oduševljenja kad je na scenu stupio Obama, tko se sjeća kriznog poreza, afera Maestro, Brodosplit, masovne navale na kupnje dionica HT-a, prosvjeda, demonstracija, memoranduma, referenduma i raznih ostalih dum-duma.
Promatrajući danas sve te događaje sa kakve-takve povijesne distance shvatiš da je trošenje živaca, vremena i energije na tobož jako bitne aktualije zapravo posve nepotrebno, čak i besmisleno.
I sve ove teme koje nam se danas nameću i koje se doimaju kao da su od kurcijalnog značaja, svi ti šatori, izbori, pisma, Milanovići, Kukumarci, prepiske, špijuniranja, bušenja, iskušenja, zaista su takve - kurcijalne. Bezvrijedne.
S druge strane, opstale su priče o ljubavima (mada ne i ljubavi), opstale su priče o prijateljima (mada ne i prijatelji), opstale su priče o malim, svakodnevnim stvarima, o sitnicama koje žvot znače.
Jednostavno, ne želim više slušati vijesti ni s radija ni s televizije, a pogotovo ne s interneta, novine ću opet listati od predzadnje stranice prema naprijed pa dokle stignem, a ono što je zaista važno, i tako će doći do mene, htio ja to ili ne.
Jeste li možda primjetili koliko su agresivni glazbeni umetci koji se ukomponiraju između dvije vijesti? To bi bila nekava moderna verzija fanfara. Da takvu, uvjetno rečeno muziku, slušaš onako, za svoj gušt, siguran sam da bi nakon samo tri minute bio lud ko kupus.
I kad se tako malo odmakneš, postaju ti beskrajno smiješne sve te silne prevažne face, sva pompa koja se stvara oko njih, ugursuzi, nabiguzi, sekjuriti, tijelohranitelji, posebno istrenirani psi koji sat vremena prije dolaska važne njuške na neko odredište provjeravaju nije li možda kakva eksplozivna naprava postavljena na kritično mjesto. Pogotovo znajući koliko su svi naši polit-selebriti zapravo lutke na koncu nekakvih starih, ćelavih, otromboljenih likova koji ćaskaju međusobno u nekom salonu u Londonu, puše kubanske cigare i piju scotch. Manekeni se isturaju u prvi plan, bitno je da je lijep, zgodan, a što se krije ispod skupog odijela - koga briga. Kad potrošimo ovog, doći će drugi maneken, barem njih ima na bacanje.
I tako sam nakon nekoliko mjeseci news-apstinencije, shvatio da mi je prilično ugodno biti neizvješten. Istina, ružne stvari će se i dalje događati, htio ja čuti za njih ili ne, ali barem mogu birati način na koji će mi biti servirane. Kakofonija je nadjačala sve ostale zvukove. Ali ako potpuno začepiš uši, nećeš moći čuti ni one lijepe melodije koje su ostale prekrivene bukom.
Kad se sjetim koliko mi je to nervoze i nemira unosilo u svakodnevni život, sad se pitam - zašto?
Ipak, nije ni svaki nemir isti. Postoje dvije vrste, zapravo, možda je bolje reći - dva pola nemira. Negativni i pozitivni, destruktivni i konstruktivni nemir. Dulje izlaganje ovom prvom donosi tjeskobu, prepuštanje onom lijepom nemiru potiče kreativnost.
Pa eto, u tom smislu, živi i nemirni bili!
Post je objavljen 29.03.2015. u 09:35 sati.