Pregled posta

Braniti i graditi: je li meni ispran mozak?

Ovaj tekst nastao je kao odgovor na jedan komentar u diskusiji o mom tekstu "Branitelja više nema - trabaju nam graditelji!" na kolaborativnom sajtu pollitika.com. Prenosim ovdje bez izmjena.

@Weteran: Ovo se zove "projekcija"

Naime, vlastitu slabost pripisuješ drugima. To je vrlo često u diskusijama na Svemrežju (a i inače).

Problem kod Bigulice i Oštrića je što je njima ispran mozak i ne vide dalje od nosa. I ne žele vidjeti. Imaju ljudi svoje mišljenje o braniteljima i ne žele ga mijenjati.

A ti nemaš svoje mišljenje koje ne želiš mijenjati?

Prvo, moje je mišljenje o "braniteljima" da oni, u pravom smislu riječi, ne postoje. Postoje "veterani", bivši vojnici, bivši branitelji: oni koji su sudjelovali na strani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, 1990.-1995..

Tih ljudi ima oko pola milijuna, velikom većinom muškarci, velika većina danas je stara između 40 i 60 godina. To očito nije "mišljenje" nego činjenica. (Ne upuštam se u diskusije unutrašnjih razlika među njima. Naravno da su neki sudjelovali u ratu bitno dulje i intenzivnije, neki su bili dragovoljci itd.).

Za svoje tadašnje sudjelovanje, zaslužuju počast i zahvalu.

Ipak, moje je mišljenje da to ne smiju apsolutizirati parolama tipa "mi smo stvorili državu". Dok su neki bili na ratištima, drugi su radili, da bi društvo i država mogli funkcionirati.

Moje je mišljenje da ti ljudi, te naravno oni među njima koji su postali invalidi idr., mogu imati neka socijalna prava, ali ne i posebna politička.

O socijalnim pravima se može raspravljati. Uza svo uvažavanje, smatram da bivši branitelji nemaju pravo inzistirati da ne-branitelji ne smiju imati svoj stav o tome. Smatram da ne smiju tražiti neki poseban položaj i garancije za svoja socijalna prava (ustavni zakon!), za razliku od drugih, kojima socijalna prava trebaju (drugi invalidi, teško bolesni, trudnice, djeca, nezaposleni, starci itd.).

Neprihvatljvio je, moje je mišljenje, da netko na osnovu svojih zasluga od prije 20 i više godina danas traži neka posebna politička prava. Mogu imati svoje udruge i izražavati svoje stavove kao i svatko drugi, ali ne mogu tražiti da se stavu nekog pojedinca/pojedinke, grupe ili udruge pridaje posebna važnost zbog nečega što je taj pojedinac ili članovi te grupe ili udruge radili prije 20 i više godina.

Moje je mišljenje da velika većina od tih pola milijuna, zaista, i ne traži nešto posebno za sebe.

Većina njih radi i brine svoje brige kao i drugi; a brinu naravno i tuđe brige.

Oni su velika populacija: među muškarcima između 40 i 60 godina, građanima RH, oko polovica!

A to je dio populacije, koji u društvu dominira. Većina ljudi na raznim vodećim položajima su muškarci srednjih godina. (To nije mišljenje, to je činjenica.) Pa to su "očevi obitelji", u tradicionalnim kategorijama, i njihva čast se zasniva upravo na tome, da brinu o drugima, a ne da traže da drugi brinu o njima!

Kako su većinom muškarci u najboljim godinama, više oni brinu o drugima, nego drugi o njima.

Ako se radi o političkom opredjeljenju, bilo bi zanimljivo imati neku anketu da točno ocijenimo njihove preferencije.

Za očekivati je da u višem postotku nego ostatak građana RH preferira HDZ i druge stranke, ali sigurno ne ekskluzivno.

U političkom životu, nastupaju kao građani, i sama činjenica da su prije 20 i više godina sudjelovali u oružanm snagama RH nema osobit značaj. Svako ima jedan glas, točka. Za to smo se neki od nas borili i prije oružanog rata.

Samo manjina se okolo dere "mi branitelji ovo, mi branitelji ono", svima to tura na nos, traži da im se ljudi stalno klanjaju zbog toga.

Samo manjina smatra da ima pravo diktirati drugima što imaju misliti, da ima pravo čak izbacivati iz svojih redova one koji su toj manjini politički antipatični (tipični sindrom sekte, kakav je bio i u komunističkoj partiji), da ima pravo izmišljati neprijatleje ("jugoslaveni"), da ima pravo histerizirati okolo i svoj iskrivljeni doživljaj svijeta nametati drugima, kao da smo stvarno opet u nekakvom ratu pa nam trebaju "branitelji".

Samo je manjina od svojeg djelovanja prije 20 godina napravila smisao svojih života ili čak profesiju.

Ta je manjina, moje je mišljenje na osnovu onga što vidim, dobro organizirana, umrežena, povezana s političkim moćnicima i potencijalno čak opasna, osobito kad su u gomili.

Ta se manjina, moje je mišljenje na osnovu onoga što vidim, pojavljuje i kao potencijalno nasilna i opasna za druge, za građane Hrvatske, za svoj narod i za svoju domovinu.

Ti ljudi imaju, moje je mišljenje na osnovu onoga što vidim, probleme sa sobom samim. Postupaju izrazito egocentrično i egoistički. Za sebe traže maksimum maksimuma, drugima ne priznaju ništa i mrze kad se uopće spomene da žene imaju svoje probleme, da mladi koji su nezaposleni i bez perspektive imaju svoje probleme, da ne-vojni invalidi imaju probleme itd..

Pojašaju se (ta manjina među onima koji su prije 20 i više godina bili branitelji) šizofeno i nezrelo, kao adoloscenti, iako su zapravo velikom većinom muškarci u najboljim godinama. S jedne strane puno dreke, napuhavanja, busanja u prsa, okupljanja u skupine koje se junače i mrgodno gledaju druge i umišljaju sebi da su nešto posebno i snažno. S druge - kao da su nemoćna dječica, koja stalno zahtijevaju tuđu pomoć i brigu, koja trebaju tatu da im kaže što imaju misliti i mamu da o njima brine.

Po mom mišljenju, na osnovu onoga što vidim i na osnovu onoga što sam i osobno proživio (traume i stresove u životu, na osnovu, najzad, među inim i društvenih borbi u kojima sam sudjelovao, iako nisam nosio oružje), osobito je tragično, kako se činjenica da netko ima post-traumatski stresni poremećaj, umjesto poremećaja, nečeg što se liječi (socijalna prava koja se, moje je mišljenje, ne smije dovoditi u pitanje!), pretvara u dokaz hrabrosti, u izvor nekakvog ponosa.

Ići okolo i svima pričati kako si pod stresom zbog trauma koje si proživio prije 20 i više godina - to je točno suprotno od onoga, što bi trebalo činiti kad netko nakon traume pati od stresa!

Posve je nerazumljivo da se na temelju toga poremećaja dodjeljivala penzija (evo ovdje je Drvosjek rijetkom otvorenošću opisao kako je to bilo - a i ja sam više puta čuo - da su mu nudili, da nema brige, napisat ćemo da si bolestan u glavu i dobit ćeš penziju!), umjesto da se dobija bolovanje pa poremećaj liječi! Da društvo uloži maksimalno u ljude koji s ljudima koji su, oprostite ali tako je, poremećeni, a ne u njihove mirovine! Pa onda sjedi, zuri pred sebe i čeka penziju; je, baš životni stil koji pomaže da se trauma zaboravi...

Nije nimalo normalno, po mom mišljenju na osnovu onoga što sam vidio i iskusio, da se o oboljelima od PTSP-a i nakon 20 godina razgovara kao o nekoj trajnoj kategoriji. Kad netko izgubi nogu, neće mu ponovo narasti, ali ranjena duša može zacijeljiti. I briga društve treba biti usmjerena prema zacjeljivanju duše, a ne davanju novca, pa nek sjedi i nema ništa raditi. Na taj način se zatvara u svoju traumu. (Osobno, dobro znam kako je to.)

Ova država u cjelini katastrofalno funkcionira. Obranili smo državu, očuvali njenu teritorijalnu cjelovitost, i za to oni, koji su u razdoblju 1990.-1995. sudjelovali u oružanim borbama, imaju osobite zasluge (ali ne ekskluzivne). Čast im zbog toga!

Ali svi zajedno, u ovih 25 godina, zeznuli smo stvar. Nije to sad "sustav protiv branitelja" isl.. Svi smo u sustavu, svi ga činimo.

Sad su potpuno drugačije situacije i potpuno drugačiji zadaci, ako želimo svojoj domovini i narodu boljitak, nego što su bili prije 20 godina, kad je dio državnog teritorija još bio pod okupacijom.

Potpuno je pogrešna strategija danas, upravo suprutna onome što treba raditi, pokušavati konfrotirati pola milijuna građana RH, koji su bivši branitelji (zapravo, jedan dio njih koji sudjeluju u svim tim galamama, 10% možda - najviše 20%, po mom mišljenju) svima ostalima (tri milijuna građana RH koji nisu bivši branitelji). Čak i generaciji djece tih istih bivših branitelja, koja rastu u depresivnoj, zatucanoj, beznadnoj, cmizdravoj državi.

Zato kažem da nam trebaju "graditelji", a ne "branitelji". Jer su zadaci, naprosto, posve drugačiji.

Imamo danas "branitelje", tj. muškarce i žene u oružanim snagama. Njima također čast, njima neka posebna socijalna prava zbog osobenosti tog posla - tu su ako zatreba.

Kao i policajci i policajke, vatrogasci, razminirivači idr., koji zaslužuju svoj dio časti i imaju svoj dio zadataka.

Ali također i liječnici, tehnološki inovatori, poduzetnici; organizatori sindikata, socijalni radnici, žene koje brinu o djeci; seljaci koji obrađuju zemlju, smetlari koji zbrinjavaju otpad.

Bivši branitelji koji organiziraju zadrugu, tehnolozi koji razvijaju tehnološke inovacije, društveni aktivisti koji razmišljaju o društvenim inovacijama, da bi ovo društvo i ova država, toliko dosad neuspješni, bolje funkcionirali.

"Rat protiv Jugoslavena", Udbe, komunista isl. nije ono što nam danas treba.

Tako ja mislim. Je li to produkt "pranja mozga"? Mislim da nije. Mislim da je slučaj obrnut.



Post je objavljen 29.03.2015. u 07:30 sati.