prije spavanja se čujem s dragim i pusamo se i srce mi treperi.
zaspem izmilovana iznutra.
sanjam-
jednog lika koji je u faking braku
kojeg uopće ni ne poznajem dobro
da pričamo i da smo blizu jedan drugome
i da se milujemo nosevima
i osjećam se (u snu) kao da bih umrla od emocija da se poljubimo, doslovno je toliko intenzivno
bilo bi *toliko* dobro da se to dogodi da odbijem to napraviti,
(ne zato što smo oboje zauzeti)
i samo zaklopljenih očiju držim svoje lice blizu njegovom.
a susreli smo se tako da sam došla u njegov grad, pred njegov stan, htjela mu pozvoniti,
spičkala se i odlučila ipak da ne, i pobjegla gore po stepenicama, bio je šuškavi tepih
čula njega kak izlazi van, čuo me, pogledao gore i došao
pitala sam ga gdje je žena, rekao je otišla je do pbz bankomata? ok
gledali smo se i pokušala sam objasnit šta radim toliko daleko od doma i zašto sam poremećena u njegovoj zgradi dva kata iznad
nije mu bilo ništa neobično, samo je govorio ma da okej da
i znala sam tad da on osjeća tu nevidljivu povezanost koju ja osjećam
i da mu je sve jasno jer isto kao i ja, pliva u suptilnim emotivnim valovima svijesti.
i to je san
a u međuvremenu sam dobila upute od dragog kako da dođem do njegovog grada,
vratila se doma, čitala ih, namjeravala ić, ali su mi misli u potpunosti bile zaokupljene ovim skoropanepoznatim zauzetim likom.
i tako me isključivo taj san bacio u oslobađanje nekih emocija koje su mi maltene besmislene i koje ne bih mogla priznati da imam, jer... šta?! i za koje naravno da nikad ne bih ništa poduzela.
ma znam i točno otkad su se te emocije otkrile i sakrile pod tepih- od jednog zagrljaja, valjda drugi put da smo se vidjeli u životu, nula prozborenih riječi, čisto iz dobrosusjedskih odnosa, prije zagrljaja ga nisam ni vidjela ispred sebe, a zagrljaj me pogodio odjednom kao oštrica u srce, teško je bilo prozborit išta nakon. ma čudno. nisam naviknuta na te mostovi-okruga-madison osjećaje. što je tužno, jer sam u vezi, valjda bi to trebalo bit to.
i što je onda prevara? pa mi "varamo" samo dok spavamo. i to nismo mi, to se samo vrti. u mozgu. TOTALNO neovisno od nas.
pa to je suludo
ljudski mozak
je sulud.
e sad. naravno da dok gradiš odnos s nekim je to opet nešto drugo, nešto u čemu emocije možda ni nisu glavni faktor.
nego predanost, poštovanje, divljenje, kao da imam 80 godina, kao da sam mlada bila u renesansi.
takav mi se čini stav imam prema vezama. glavno da drži vodu na površini i da se karakterno slažemo. zaljubljenost prođe.
prolazi? jel to zaista tako?
jel to sve što ima?
jel to najbolje što može bit?
teške su veze. nakon što sam izgubila individualnost, opet osjećam kao da iz bunta ju gradim.
jer nema više ničeg. samo ljudske vrijednosti i održivi razvoj.
zar tako brzo?
jesam premlada za srušene ideale?
ili prezrela da ih smatram vrijednima?
Post je objavljen 25.03.2015. u 11:31 sati.