Posežem za knjigom s hrpe i nasumično otvaram stranicu:
Ako osoba koja se bavi Yogom, procesom samospoznaje, na neki način ne završi proces daje joj se još jedna prilika; rađa se u porodici čistog brahmane* ili bogataša. Ako je dovoljno srećna da se rodi u takvoj porodici, dobija sve pogodnosti da shvati važnost samospoznaje. Od samog početka života, naša deca svesna Krsne imaju priliku da nauče da pevaju i plešu, tako se kada odrastu neće promenti, već automatski napredovati. Veoma su sretna. Bez obzira da li je rođeno u Americi ili Europi, dete će napredovati ako su mu otac i majka bhakte. Dobija tu priliku. Ako se dete rodi u porodici bhakte, znači da je u prošlom životu već započelo proces yoge, ali ga na neki način nije moglo završiti. Stoga se detetu daje još jedna prilika da ponovo napreduje, uz brigu dobrog oca i majke. Na taj način, čim upotpuni svoj razvoj svesnosti Boga, ne mora se više roditi u ovom svetu, već se vraća u duhovni svet.
Nauka o samospoznaji. Knjigu sam, pamtim, kupio u sedmom razredu osnovne škole. Na vrata učionice pod velikim odmorom banuo je neki tip, možda upravo Braco sa Srebrnjaka u povojima. Nabacio je par rečenica o procesu samospoznaje koje su me zaintrigirale. Knjigu sam si priuštio s lovom za sendvič. I Laura je također kupila knjigu s lovom za sendvič. Nitko drugi nije osjetio poriv da kupi knjigu. Sad, zašto je Laura odlučila da žrtvuje sendvič ne znam, nije mi djelovala nimalo spiritualno s tim svojim naprednim sisicama i licem seljanke. No bit će da niti ja njoj nisam izgledao produhovljeno. Žarko sam se želio družiti s njenim dudama i opetovano sam eksplicirao tu želju, no ona je jasno rekla – ne! Stoga mi nije preostalo ništa drugo već da u glavi režiram zaplete, npr: Laurini roditelji polaze na ladanje, ona ulazi u kadu, namače se, dodaje morsku sol i razne pomadice, osjeća poriv da se Marguerite Duras, kada netko zazvoni. Navuče bijeli frotirasti ogrtač, proviri kroz ključanicu, kad tamo - Ljubavnik. Šta ćeš ti tu, pita me. Došao sam na sok i kolače. Ajde dobro, uđi, veli ona. Ali upamti, ništa od haba-haba bom-bom i mogli bi malo pup-pu-rabu. Naravno, odvratim. No čim zatvori vrata savlada nas strast, bacamo se jedno drugom u divljački zagrljaj, rastvaram joj ogrtač, ljubim je podatnu i vlažnu...
Na žalost, sve je ostalo u domeni seksualnih fantazija i čestih noćnih polucija. Djevojke spremne na pipkanje (a neke i više od toga) nisu me palile, kao u ostalom niti knjige. Knjige su bile čista bol u dupetu, koju na sreću poznam tek kao rezultat loše prehrane i mukosernog tvrdog govna, a ne kao posljedicu grubog prodora krutog penisa vozača kamiona Čistoće znanog kao Kalahari. Tip je bio zbilja oduran, najgora noćna mora, 150 kg čiste vage, mastan i glup. Jednom prilikom dohvatio me je na dvorištu. Držao me u čvrstom zagrljaju i požudno promatrao moje usne. «Imaš divne usne. Baš za fafanje», napaljeno je rekao. Prestravio sam se. «Trebao bi se zvati Fafalo Bill» dodao je. Moja se škvadra nasmijala toj šali. Zamjerio sam im. Kada me je počeo odvlačiti prema parkiralištu samo je Lucky pošao za nama. Ostali su nastavili igrati nogomet. Vjerujem da mi je kurblu namjeravao ubaciti između automobila, on sam auto nije imao. No Luckyjevo uporno prisustvo kvarilo mu je plan. Napokon me pustio. Otrčao sam glavom bez obzira. Nije to bio prvi put da su na mene bacili oko seksualni predatori, pedofili i olinjali guzoljupci iz Bacchusa, no već sam se isuviše udaljio od onog što želim reći, sto mu gromova Upanisade!
Dakle, knjige me nisu zanimale. Lektiru jedva da sam čitao, uglavnom bih je prepisao od štreberčića čiji su roditelji bili pisci. Trećerazredni, ali ipak dovoljno dobri za napisati lektiru svom dragom sinčiću. Stoga fakat da sam tada kupio knjigu može se slobodno svrstati u red svjetskih čuda. Pogotovo knjigu o putovima samospoznaje duhovnog učitelja Sri Srimad A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupade; hej, pa ja jedva da sam znao gdje se nalazi Indija, a kamo li što je to hinduizam, sanskrit, Krsna, vede, asrami, dharma, karma, rajas, Bhagavat-gita, joga, kama, maya, omkara, reinkarnacija…
Iste večeri bacio sam se na štivo. Bilo je krajnje nerazumno i vjeđe su se same sklopile.
Tjedan dana kasnije, ponovo sam pokušao, ovog puta u poslijepodnevnim satima. Opet nije išlo. Odložio sam knjigu natrag na stalažu i sjurio se stepeništem na ulicu u vječnoj potrazi za nevoljama. Navodno su se martićevci muvali po Opatovini. Trebalo je suzbiti redove. Ta neće valjda opet Peleovoj majci u poštanski sandučić staviti govno!
Nekoliko puta, u raznim životnim etapama i intelektualnim stadijima, pokušao sam pročitati tu vražju knjigu. Bez uspjeha.
Danas zauvijek napuštam prostor svojih predaka, jedan ocvali svijet zagrebačke buržoazije, ujedno i prostor mog djetinjstva, stari firtl koji zaudara na drek i pišaku kućnih ljubimaca novih gospodara. Osim sjećanja sa sobom ću ponijeti i nekoliko knjiga. Put samospoznaje nije među njima. Ipak ovih par uvodnih redova na koje sam nabasao došli su kao neočekivan dar, kao iznenadni paket blagotvorne istine. Osviješten i oterećen mogu dalje. Knjigu sam, uviđam, kupio baš zbog ovog trenutka.
Muzika za ugođaj: Arsen Dedić, Čistim svoj život
---------
*brahmane - svećenici, učitelji i intelektualci
**bhakta- predani štovatelj Svevišnjeg Gospodina
Post je objavljen 25.03.2015. u 10:36 sati.