Zadnjih dana sam dosta loše. Ne trebam razgovor, baš suprotno. Trebam biti sama. Ili bar trebam nekoga s kim mogu biti sama, a da nisam sama.
Nedostaju mi moje djevojke iz srednje, jako. S njima sam provodila po nekoliko sati svaki dan i uvijek nam je bilo veselo. U te četiri godine upoznale smo se toliko dobro da smo po nosu kakvog je raspoloženja koja od nas... i u početku mi je super bilo, ali svakim danom mi nedostaju sve više i više i dala bih sve na svijetu da se na jedan dan mogu vratiti i sjesti s njima u školske klupe.
Druga stvar je... kada treba pustiti neke stvari? Kažu da nada umire posljednja, što znači da nekada stvarno umire. Ali kada je taj trenutak? Kako ga prepoznati?
Teško je... upoznala sam osobu koja mi toliko odgovara da je to smiješno. Proveli smo toliko trenutaka
zajedno koji su mi uljepšali prethodnih nekoliko mjeseci... ali ispada onako... znate kako se kaže, "he's just not that into you..." Previše sam se vezala. Puno previše i ne sviđa mi se to. Teško mi je jer znam da postoji osoba koju (valjda) voli i s kojom će provesti valjda ostatak života. Valjda oni funkcioniraju na način na koji funkcioniraju, a ja sam valjda bila samo kratka faza. 5 mjeseci kratka faza.
Uvijek bih opisala njega. I odabrala ga. I ljuta sam. Ima toliko dobrih momaka na ovome svijetu, a ja odaberem, eto, najvećeg kretena.
Rekao bi mi najbolji prijatelj "u masi kretena, izabrala bi najvećeg, k'o da si zapravo magnet za kretene." Tužno. Teško mi je nositi se s tim dok vidim jedine dvije osobe, s kojima se ovdje neprestano družim, kako su sretne u svojim vezama, a ja po ko zna koji put opet naletavam na kretena..
Al' tebe volim, to je fakat.....
Nadam se da će taj trenutak kad nada umire doći ubrzo jer ovo je mučenje. Oh, kakvo je to samo mučenje. Sjećam se sebe u srednjoj školi, stalno sam se smijala. Zadnjih mjesec dana, ništa. Mislim da sam izgubila sebe. Ili se možda tek tražim? Samo trebam nekog poznatog. Nekog ko razumije....
Post je objavljen 19.03.2015. u 20:52 sati.