Marketing
Bicko – u carstvu roštilja, brizli, fileka...
Ako postoji baka iz Ivice i Marice, onda se fino zakamuflirala u Bicku u Blatu, odmah kod Arene Zagreb.
Prozori doduše nisu od čokolade i marmelade, ali je izbor jela toliko moćan, a gazde tako pristupačne i otvorene za suradnju, da se jednog dana možda i preselim u taj dio grada.
Naime, kad sam završavao tečaj za pivskog sommeliera u Londonu, u White Horse Pubu bi pravi život počinjao tek oko 16-17.00 sati, kad bi sredovječni biznismeni i normalni mladi ljudi počeli puniti tradicionalnu englesku birtiju.
Zasjeli bi uz frendove, novine ili telku, popili 2-3 pinte, i pojeli nešto trenutno s menija, s potpunim povjerenjem u konobare i šefa kuhinje. Dakle, drugi dom.
U vječitoj potrazi za jeftinim, a dobrim gablecom, naletili smo slučajno u Bicka, tamo negdje parsto metara od table za Blato.
Puno urednije i ugodnije nego što bi čovjek očekivao, s još nedovršenim zidovima i praznim okvirima za slike, ali i masivnim, divnim kaminom.
Konobari su sjajni, taman na granici zeke, duhovitosti i normalne, neuštogljene komunikacije, a opet dovoljno profesionalni da ne bi nešto zaboravili. Naručili smo fileke za troje i dobili za petoro, i tu se rodila ljubav.
Drugi put smo na filekima upoznali gazdu i gazdaricu i objasnili im ljubav prema tripicama, i kako Zagrebu fali nekakav zavičajni klub ljubitelja dobre, a ne prefensi hrane, da se najedeš za 100 a ne 300 kuna, a onda smo otkrili i druge blagodati Bicka.
Orade se dijele u porciji od pola kile, a ćevapi golemih 300 grama, dakle, čak ih ni ja nisam uspio dokrajčiti, iako sam dugo držao zadnjeg u ruci. Ćevapi su dobri, iako nisu savršeni, ali tu je jedna od najboljih lepinja u gradu koja miriši po bakinim palačinkama! Ubojito! Na pljeskavicu i hamburger se tek brusimo, ali kad su vidjeli da smo učestali, gazde su organizirale prvi sastanak ljubitelja Fileka, kao i spremili par sasvim novih jela.
Dakle, jeli smo tripice na kiselo, jušne s octom i krumpirom. Ocjena devet i pol. Isti dan su se jele i tripizze, calzona punjena kuhanim tripama i pojačana sirom i paprikama. Desetka! Na kraju smo tražili i brizle, i brizle smo i dobili. Deset plus! Sad nam više fileki ne valjaju koliko su nas razmazili... Prosječna cijena gableca je 30 kuna, mašala ćevapi (Rapa Nui od milja) 37, veronikin kajmak 10, orada 50, brizle 40 kuna. Dakle, stvarno fer...
Bicko nije u centru grada, i to je najveći problem, ali bi lako mogao postati utočište onih koji su rintali do 5-6, i sad mogu ići u hladan prazan stan, ili se doći pošteno najesti za ne prevelike pare. Velebitsko tamno je 13 kuna, litra i voda 75, još koje pivo u ponudi ne bi škodilo, ali naglasak je stvarno na sjajnoj klopi. Dakle, after job mjesto za poželjeti, još kad bi se mogla podići svijest u Hrvata da ne jedu brzo i loše u radno vrijeme, nego idu natenane ubiti pošten obrok – gdje bi Bicku bio kraj.
Ovako se spremam u četvrtak nakon posla na omiljene mi brizle i bijele bubrege sa žara, pa ako ste htjeli razgovarati o sudbini i poboljšanjima bloga u Hrvata - navratite. Vidimo se!
Post je objavljen 17.03.2015. u 16:02 sati.