Marketing
„Cimer“
Šetajući tako Varaždinom sa suprugom često navratimo do Uršulinske crkve.
Na nevelikom trgu smješteni su kiosci koji predstavljaju neke od mnogih obrta i zanimanja koja su tijekom stoljeća postojala u Varaždinu. I dok supruga navrati u crkvu po duhovnu okrepu ja idem od kioska do kioska i gledam 'ostatke ostataka' nekadašnjeg bogatstva obrtničkog znanja.
A koliko je tih obrta bilo svjedoči popis obrta na ploči na zidu zgrade ispred koje se trg nalazi. Ima tu obrta za koje više ni ja ne znam da su postojali iako sam navršio sedamdeset ljeta. Evo čime su se stari Varaždinci bavili: postolari, zlatari, graditelji, klobučari, škarari, ciglari, zidari, tapetari, staklari, limari, korpari, rukavičari, čohači, licitari, remenari, sedlari, štavitelji, tokari, kupalištarci, mesari, krojači, obućari, čizmari, ranarnici, krznari, tkalci, bravari, uzdari, užari, kolari, mlinari, pekari, brijači, tesari, stolari, kovači, srebrnari, kirurzi, gumbari, iglari, lončari, kopljari, oružari i izrađivači lukova.
Nad ulazom u obrtničke radnje visio je 'cimer' – reklamna ploča odnosno figura koja je označavala djelatnost obrta. Cimeri su bili, i još su uvijek dio varaždinskog identiteta, a „Železni čovek“ – trgovina željeznom robom, „Morska djevica“ – trgovina prekooceanskom robom, „Kornjača“ – trgovina mješovitom robom i „Potkova“ kovački ceh i danas su posebnost povijesne jezgre tog grada.
Potkova
Danas je tek kod malobrojnih obrtnika moguće vidjeti i doživjeti vještinu tradicijske izrade. Posljednji put sam pravog obrtnika u njegovom stvaranju vidio kao mali dječak, tamo negdje sredinom prošlog stoljeća. I sam sam kao dječak non-stop visio u bravarskoj radionici mog očuha koju je on naslijedio od svog oca ali je u nju vrlo rijetko zalazio. I danas imam nešto ručnog alata iz njenog bogatog asortimana. A kao sasvim mali (tri-četiri godine) mnogo sam vremena provodio u stolarskoj radionici u dvorištu kuće u kojoj smo mama i ja nakon rata bili nekoliko godina podstanari. I to onoj 'staroj'. Uz nju je bila i jedna mala krojačka radionica krojača Bence bačija, gdje sam također znao provoditi mnoge sate gledajući što on radi udišući miris tekstila. Jednako kao i miris strugotine, piljevine i tutkala u stolarskoj radionici. Sve to iskustvo me naučilo cijenit rad ma kakav on bio (osim naravno političarskog i bankarskog koji po mom sudu nije nikakav posao već pljačka) pa sam i sam s vremenom postao 'radoholičar'. I sad kad više ne mogu to mi najteže pada. Teže od starosti i bliskosti odlaska sa ovog svijeta.
Post je objavljen 16.03.2015. u 16:26 sati.