Nekad mi se davno sviđao njegov opaljeni osmjeh sa krivim zubima i djelovi nestašnih čuperaka koji su stršali iza uha ali nekako razlilazili smo se u prolazu.
Mene privlačili stariji likovi, a njega radodajke.
Seljačina je hračkala po cesti i glasno psovala u društvu.
Pravila pizdarije i tukla se okolo.
Šprehe kako sam je okrenuo i gdje sam joj ga gurao i po koliko puta pa sa frendom i kurac, pička, dinamo!
Ja sam bila fina i pristojna i uvijek sam morala doma do 11.
Zato sam često markirala školu kako bih mogla
nadoknaditi istraživanje pubertetskog života i stići do 23h uvijek uz zajamčenu diskreciju.
Nakon toga usljedile su selidbe pa brakovi i
nevjenčani suživoti pa djeca pa strgani brak pa suđenja
I tako... Sjedim i liječim se i prizivam kvalitetnu ljubav u svoj život.
Mantram ja u zenu.
Onu pravu zamišljenu ljubav bez obzira na sve,
ljubav iz filmskih romana, ljubav do groba,
ljubav koja liječi.
Bezuvjetnu ljubav, sveprisutnu, pravu i stvarnu.
Valjanje u sjenu i nezasitno noćno buljenje u zvjezde na livadi...
Odlučujem voljeti novoga muškarca i od istog biti voljena.
Odbijam sve divne prolaznike koji malo žele pomoći majci da joj ga piknu.
Zanima me samo ono trajno i pravo jer nemam snage više biti okrhnuta.
U to vrijeme već se učestalo vrtilo ono glupo pitanje: Pa kaj ti nemaš fejs???
I tako odvažim se otvoriti fejs i udri odma po farmi i virtualnom sađenju povrća kad za tri dana on me nađe.
Veli da je doma i da živi solo sa djetetom i da nema ženu,
da je luđakinja u zatvorskoj bolnici.
Svašta smo pisali jedno drugome,
u svakoj dotaknutoj situaciji pronašli razumjevanje.
Depresija tunela dobila je svjetlost na kraju, paranoja koktel za smirenje, a nada je kurva postala samo nada za bolje sutra.
Držali smo se za riječi dopisivanja kao dva utopljenika nakon preživljena brodoloma u plićaku i plakali od sreće što smo se našli i smijali se kako smo prije bili glupi. Otkrila sam da je pažljiv, divan i drag, a ono kakvim sam ga pamtila od ranije je ostalo kao mjestimično žutilo na povremneno viđenim starim uokvirenim fotografijama sa police na kojima se više ne prepoznaješ.
Nakon nekih dana napisao je u chatu:
-Wanda, ne znam kako da ti to kažem, ne mogu se naći s tobom, imam problema sa sramom i ne želim da me vidiš sada ovakvog, iako te već jako volim i najviše od svega htio bih te vidjeti.
Nešto mi je počelo smrdit na kuhana jaja, a nisam imala problema sa probavom ni djetetova pelena nije bila upitna. Ne možeš se kunuti u vječnu ljubav baš toliko i onda ........da sam toliko naivno popušila.....ma neee. Ne dolazi u obzir.
Navaljivala sam da se nađemo, htjela sam ga jako vidjeti i dotaknuti da se uvjerim je li stvaran. Ne znam više što sam tada pomislila ali se sjećam mraka tog otkrića.
- Nakon nesreće prije par mjeseci ostao sam u kolicima i oštećena mi je leđna moždina. Ja sam pola čovjeka. -rekel je
- __________ - mučala sam
- Jesi tu?
- Jesi siguran?!#* - upitah
- Da, doktor je rekao da više nikada neću hodati.
- Dolazim sutra kod tebe. Baš me briga, ne vjerujem ti ja doktorima, seronje, ne smiju to govorit pacjentima. - odlučno odvratih ne pokazujući ni trunke zbunjenosti ali iznutra, samo što se nisam onesvjestila
Znate onaj tik-tik-tik u glavi, momenat u kojem ste svjesni da će odluka okretanja stranice vašeg života negdje promjeniti tok i upravo ta stranica je ključna poput raskršća.
E to je bio taj momenat.
Brzo sam razmišljala...Jel' ljubav? Je! Jesi tražila ljubav bez obzira na sve. Jesi!
Jesi tražila davanje i primanje do kraja i natrag u paklu i raju. Jesi! Jesi željela ljubav?
Jesi! Jesi tražila razumjevanje u ljubavi? Jesi!
Eto ti sada na! Slušala sam vražji osmjeh gdje odzvanja dok leti prema visokoj vatri.
Ma prohodat će...šta ti dr-i znaju??? Mislila sam. Pa nije ni najvažnije na svijetu da hoda. Koliko budala okolo joj i gle hodaju, a budale.
Slijedeća pomisao bila mi je da mu se ne može dići i to mi je bilo super.
Mogla sam nastaviti živjeti u celibatu do danjeg, a voljeti se s nekim.
U tom trenutku pronašla sam sreću u nesreći.
Ali kao i uvjek mi ljudi fokusiramo svoju želju i dobijemo točno ono što nam treba kad nam treba. Prema našem odašiljanju skupljamo valove vibracija za unaprijed neku situaciju u nama koju moramo proć. I tada nam se ostvari želja, mi počnemo rezonirati u skaldu s njom i počnemo raditi scenarij nekog novog filma u svome životu na materijalnoj razini potpuno nevjerovatnog i zabavnog ali prije svega novog, dobivajući nove mogućnosti u kojima imamo priliku promjeniti sebe na bolje.
Vidjela sam da neke žene koje više ne žive sa očevima svoje djece.
Bez bada ostave djecu kod oca i odu po par dana gdje ih volja.
Ja nisam baš bila u takvoj poziciji emotivnoj ni očinskoj,
a i nisam niti jedan dio svoga života želja djeliti od njih pa mi je bilo logično da ih povedem sa sobom.
Čim sam došla na vrata od dvorišta ugledala sam neko novo lice,
zaljubljeno me gledalo i sa nevjericom.
Prišla sam i dala mu pusu, ustvari razmaknuo je usne
pa mi je spontano ukliznuo jezik,
a nakon toga krajičkom oka vidjela sam kako se pomaknuo jedan dio na trenirci zbog slučajne erekcije i tada sam shvatila kako vjerovatno ništa od daljnjeg celibata i da je došlo vrijeme konzumiranja neke neobične ljubavi.
Ušla sam unutra, a na stolu me čekali špageti bolonjez.
-Zbog djece sam...nisam htio stavljati vegete previše....
možda će ti faliti soli :) -rekel je
Kako sam se prodala za hranu.
A uopće ne volim baš taj bolonjez ali u tom trenu najfiniji na svjetu.
Gledali smo se isprepletenih prstiju napokon sretni što smo jedno drugom unjeli tračak ili komadić ljubavi u život.
Zadržala sam se predugo, kreveljeći se i blebetajuć...djeca su poljegala jedni preko drugih po krevetu umazanih obraza od čokolade i zaspala u cipelama.
Više nije bilo smisla da idem doma.
Krevet je bio veliki, a djeca mala tako da smo svi stali na njega.
Tada sam prvi puta u životu spavala nekome na ramenu
i to još zatvorenih kapaka i otvorenih očiju.
Bio je sv. Nikola. Mala je htjela cicu.
Pitao je može li samo malo probati mlijeko. Imao je osmjeh do iza ušiju.
Sv. Nikola te donio.
Što ako je krampus?
Jel ti utrnula ruka?
Nije.
Ahahahahaa...
Mislim da lažeš.
Da ali ne želim je nikada pomaknuti.- šapnuo je, malo se nagnuo i dao mi pusu u sljepoočnicu.
U srce mi je stao svemir.
pozz,
W.
Post je objavljen 15.03.2015. u 19:44 sati.