Igra skrivača
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: “Ajmo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.”
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:”Skrivača? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njezinih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.¬¬
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
"Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim."- Erich Fromm
"Ako je osoba sposobna pravo voljeti, ona voli i sebe; ako voli samo druge, tada uopće nije sposobna pravo voljeti."- Erich Fromm
Ljubav prema drugima je nemoguća bez ljubavi prema sebi.
Onaj tko ne voli sebe, ne voli ni druge kako treba. Ono što osjeća prema drugima nije prava ljubav. Zbog toga nastaju problemi.
Ljubavni problemi nastaju samo onda kad nema prave ljubavi.
Svoje osjećaje tumačimo kao ljubav i onda kad to nije stvarno ljubav. Čim je ljubomora u igri, ne radi se o pravoj ljubavi, već o nepovjerenju, nesigurnosti, strahu, sebičnosti, uskogrudnosti, predrasudama, sumnjičavosti ... Osim toga, ljubavni problemi nastaju i kad se vezanost i ovisnost krivo tumače kao ljubav. Kad nam voljena osoba prestane zadovoljavati naše potrebe i udovoljavati našim željama, tad pogotovo nastaju problemi, ali samo zato što se ne radi o pravoj ljubavi. Kad nekoga stvarno volimo onda nam je sreća te osobe važnija od naše osobne.
"Ako hranimo ego, ljubav ostaje gladna." - Talidari
Tanka je linija između ljubavi i egoizma. Voljeti sebe ne znači biti egoističan, sebičan, arogantan, narcisoidan ili tašt. Ljubav i ego su dvije suprotne stvari. Možete imati jedno ili drugo, ali ne oboje u isto vrijeme.
Na svakome od nas je da odaberemo ono pravo u svakom trenutku. Ponekad nam odgovara odlučiti se za ego, ali ono što nam odgovara ne znači da je to u redu, da je to ispravno. Prilikom svake odluke odabiremo ili odgovarajuće ili ispravno. Molim te, odluči se za ispravno, jer je u konačnici to bolje za tebe kao i za druge. To je stvar odluke.
Kad se kaže da je ponekad dobro biti sebičan, pritom se misli na ljubav prema sebi, a ne na zakidanje drugih. U ovom slučaju bi možda bolja riječ od 'sebičnosti' bila 'biti odgovoran za sebe'. Staviti sebe na prvo mjesto trebamo jedino zato da bismo mogli bolje i sigurnije drugima pomagati. Nismo od nikakve pomoći ako smo sami jadni i nezadovoljni. Baš kao što nam stjuardese u avionu daju upute da prilikom avionske nezgode treba staviti masku s kisikom prvo sebi a tek onda djeci, tako i u drugim životnim situacijama trebamo prvo namiriti svoje osnovne potrebe kako bismo bili u stanju drugima pomoći, među osnovne potrebe osim zraka, hrane i pića spada i ljubav. Baš kao što ne očekujemo od drugih da nas namire zrakom i hranom, tako nas ne moraju namiriti ni ljubavlju. To možemo i sami.
"Oni koji vole očekujući nešto zauzvrat, samo gube vrijeme." - Paulo Coelho
Ljubavni jadi nastaju kad ne volimo sebe kako treba, pa očekujemo od drugih da nas vole i zadovoljavaju naše potrebe. Osoba koja sebe voli i poznaje pravo značenje ljubavi, sretna je kad voli. Takva osoba nema potrebu da drugi zadovoljavaju njezine potrebe, jer voleći sebe može sama zadovoljiti svoje potrebe. Takva osoba nema potrebu oslanjati se na druge, jer je oslonac pronašla u sebi. Ljubavni problemi nastaju kad je osoba nesigurna u sebe, time i u druge.
"Najbolja pouka koju sam dobila od svojih roditelja jest da mi nitko nije ništa dužan. To me je ponukalo da od nikog ništa ne očekujem i sama ostvarim sve svoje želje i potrebe. Tako sam i uspjela postati milijunašica do svoje 20. godine." - Taylor Swift (pjevačica)
Cijena koju često plaćamo za utjerivanje pravde u odnosima je otuđenje koje vodi u samoću i/ili agresivnost. Prava sreća ne dolazi kroz druge nego kroz našu sposobnost da se otvorimo, volimo svim srcem i budemo u potpunosti slobodni (i od prohtjeva, od ovisnosti o tuđim raspoloženjima i sposobnostima da nas usreće). Kad uspijemo postići da naša osobna sreća ne ovisi o vanjskom svijetu, vanjski svijet je neće moći uništiti. Kad se uvjerimo da nam drugi nisu ništa dužni i da sami nismo nikom ništa dužni onda postajemo slobodni i spremni za pravu ljubav, neograničenu i neopterećenu.
Primjer - bračni problemi: jedna anonimna žena koja ima vrlo uspješan i sretan brak ispričala nam je kako se prije često svađala sa svojim mužem dok nije shvatila da za njezinu osobnu sreću nije odgovoran njezin suprug niti bilo tko drugi osim nje same. Rekla je kako ju je uvijek prije jako smetalo kad joj muž nije bio iskren i kad se nije mogla osloniti na njegovu riječ. Bila je uvjerena da brak ne može počivati na nepovjerenju, pa je stoga čak i razmišljala o razvodu, ne želeći živjeti s nekim kome ne može vjerovati i tko se stalno predomišlja i time remeti njezine planove.
Onda je doživjela preobrat u pogledu na svijet i uočila da je sama kriva što nije dovoljno stabilna i uravnotežena, jer inače ne bi imala potrebu da se mora na njega osloniti. Kad je prepoznala da su pravi uzrok njezine patnje bili njezini a ne njegovi nedostaci, poduzela je mjere da osvijesti svoju snagu i otkloni svoje slabosti. Sve je bilo stvar stava. Promijenivši kut gledanja uočila je svoju moć i prestala očekivati od supruga da udovoljava njezinim potrebama i čini stvari po njezinom. Taj njezin novi stav je doveo do toga da je suprug neopterećen njezinim zahtjevima postao sretniji, a time i puno bolji prema njoj. Odlučili su da je ljubav najvažnija, a sve ostalo samo sporedno. Od tada ona svaki dan osjeća zahvalnost za priliku da izrazi svoju ljubav i bude objekt tuđe ljubavi. Sve drugo je stvar dogovora koji i ako se ne poštivaju do kraja nisu nikada povod za gubitak njezine sreće, budući da je izvor njezine radosti u njoj, a ne u drugima.
Ljubav prema sebi se može razviti na više načina, prije svega osvještavanjem svojih vrlina, naspram mana.
"Jedino ljubavi nikad ne dobijemo koliko želimo ... ali i jedino što ne dajemo dovoljno je ljubav." - Henry Miller
Post je objavljen 13.03.2015. u 16:22 sati.