Dane poput današnjeg, nazivam jazbinom.
"Nema me danas, u jazbini sam."
Periodi su to, kada sve muke pređu psihičke kapacitete.
Toliko da poprimim karakteristiku fizičke jame.
One u kojoj je prostor,ispunjen masom i paralelno prazan.
Ne postoje zapravo te riječi, bilo kojeg jezika iz bilo kojeg riječnika,
kojima mogu dočarati taj ponor
u kojem se preko reda naguravaju nasilni gubitci, zbijaju raspadnuta emocionalna vezivna tkiva.
sudaraju duševni šokovi.
Premalo mjesta, previše skladišnih materijala.
Mogu se jedino još, poslužiti matematičkom inačicom..
Omjer moje mase i jame se nikako ne podudaraju.
Hipoteza? Vjerojatnost crne rupe.
Tako. Baš tako.
Ne preostaje mi ništa drugo, nego kopati.
Odvajati ovojnice, u nadi da će jezgra pružiti još samo malo slobodnog prostora.
Ali jezgra je sklisko tlo.
Bez jezgre nema nastavka.
"To be cntinued", malo sutra. Malo nikad...
Riskiram.
Bez kalkuliranog sigurnosnog faktora.
Nemam stupnjeve..
Riskiram na živo.
Pa ipak, osjećam se više živom stojeći ovako, na rubu vlastite provalije,
nego ikada do sad.
Gledam preko ruba, i divim se.
Strahopoštovanjem prema nepoznatom.
Situacija me neodoljivo podsjetila na gitaru.
Točnije, na predočenje gitare koja kao takva, nema bitak.
Jednostavno, nije ništa.
Dok ju ruke ne polegnu u krilo, i prsti ne prođu preko taknkih zategnutih linija.
Svaka žica je nijema, bezdušna prikaza.
Jedan trzaj.
Dovoljan za potpuni preobrat.
Zvuk.
Više žica, odjekujuća melodija.
Kombiniranjem i prebiranjem, zvučni trzaj dobiva značenje.
Eksterno i interno objedinjeno razumijevanje.
Tjelesni senzori vibriraju ujednačeno sa zvučnim valovima.
Istovjetnost,
isprva utjelovljena nepoznanicom.
Naposlijetku,
opipljiva bliskost.
Nema me danas, u jazbini sam. Vibriram...
Post je objavljen 12.03.2015. u 10:19 sati.