Marketing
DENIS - 56 MESECI ZOVEM TE... DENISU...
(postovi pisani 25.03. i 14.04.2010.)
DENISU...
(post pisan 14.04.2010.)
"SVE SE ZELJE NAGLO U DUSU POVUKU KADA VIDE HLADNU, NEUMITNU ZBILJU.
POVRATE SE NATRAG, NE STIGAVSI CILJU I ZIVE U MUKU."
Napisali su...
uvjek dobar gost dana 18/08/2008 15:51 (sarajevo-x.com)
... Tuzla ni glas da pusti...
Tuga golema
ledo 19-07-2009 at 19:42 (tuzlarije)
neka ljubav nikada ne blijedi,
pogotovu majčinska,
ova pjesma je bila namijenjena nekoj drugoj ljubavi, i težnjama,
ukradoh je za Denisa,
MAGLA
Kroz debeli bijeli sloj,
Vidim samo obris tvog lika,
Guši me sada taj vlažni zrak,
To nisi ti, već tvoja slika.
Oči se naprežu, ali ne vide,
Kao da čujem i kako hodaš
A u zjenici gubi se prizor,
Iz magle se ipak pojaviti moraš.
Gubim te sasvim iz vidokruga,
Očima želja je pusta,
Glas te moj očajnički poziva,
Zakloni te magla gusta...
neobjavljena S.F.
dinciii 4.12.2009 22:37:15 (forum zajednica RR)
Ovo me je jako pogodilo jer nisam znala svu istinu a dragog Denisa sam poznavala..Na njemu se vidjelo da je dusa od covjeka..I bio mi je jako drag jer je uvijek bio nasmijan i ja ga nikad nisam vidjela ljutog.
I sokiralo me je kad sam saznala da je umro...
Vama zelim puno snage da izborite pravdu..Ako bog da da dozivite pravdu koju zasluzujete i obecanje ispunite...Jer ovako nesto se ne smije ponovo dogoditi!!!!!
Dajana Sri 09 Pro 2009 16:14:21 (sodalive.ba)
Procitala sam veliki dio vase price .... ne znam sto reci , svaka rijec bi bila suvisna ...samo vidim da Denis i dalje zivi kroz vasu borbu ! ... zelim vam da vas i dalje prati ta snaga i dosegnete zeljeni cilj ...
Ako dodjete do Strazbourg-a ..... i ako zatreba bilo kakva pomoc u prenocistu , prevodu .... ne ustrucavajte se ..
svako dobro Vama
enklava 26-02-2010 at 14:49 (tuzlarije)
Denisa sam poznavao sa odsjeka Engleski jezik i knjizevnost. Bio je to inteligentan momak nekonvencionalnog izgleda. Taj nekonvencionalni izgled mu je u nasem primitivnom drustvu i dosao glave.
ram 07.03.2010. u 22,16h (Alternativa forum)
draga Nevenka, ovo sam pronašla na jednom blogu i jako me je dirnulo.
Šta je normalno kad izgubiš dijete?
Normalno je da imaš suze iza svakog osmijeha kada shvatiš da netko važan nedostaje u svakodnevnici tvog obiteljskog života.
Normalno je da se pokušavaš odlučiti što ponijeti na groblje za rođendan, Božić, Uskrs, Novu godinu...
Normalno je da se osjećaš kao da ne možeš sjediti ni minutu više, a da ne ustaneš i vrisneš, jer više ništa ne možeš presjediti.
Normalno je da ne spavaš dobro, jer ti tisuće "ako" i "zašto" prolazi kroz glavu i to neprestano.
Normalno je da ti se nesreća ponavlja pred očima i u mislima, tako da se uhvatiš za glavu nadajući se da će to prestati.
Normalno je da uključiš TV čim uđeš u kuću da bi pravio buku jer je tišina zaglušujuća.
Normalno je zuriti u svakog dečka koji je jednako star kao moj sin. I onda..razmišljati o tome koliko bi godina on imao sada. Zatim se upitati zašto je važno to zamišljati - jer se nikada neće dogoditi.
Normalno je da svaki veseo događaj u tvom životu ima tugu u pozadini koja vreba u blizini, zbog praznine u tvome srcu.
Normalno je pričati o smrti tvog djeteta kao da je to normalan, svakodnevni događaj i onda vidjeti zaprepaštenje u nečijim očima zbog toga što to tako grozno zvuči. A ipak shvatiš da je to postalo dio tvoje normale.
Normalno je da svake godine imaš težak zadatak da nađeš pravi način da odaš počast uspomeni na svoje dijete, njegov rođendan i preživiš te dane. I da pokušavaš naći balon ili zastavicu koji odgovaraju situaciji. Sretan rođendan? Ne baš!
Normalno je da ti srce zaigra,. a onda potone pri pogledu na nešto posebno što bi mu se svidjelo. Razmišljati kako bi mu se to dopalo, ali nije tu da u tomu uživa.
Normalno je da je neke ljude strah spomenuti tvoga sina.
Normalno je da se pobrineš da ga drugi zapamte.
Normalno je da nakon sprovoda svi drugi nastave živjeti svoje živote, ali ti nastavljaš žaliti zbog svog gubitka.
Normalno je da tjednima, mjesecima i godinama nakon prvog šoka tugovanje postaje sve teže, a ne lakše!
Normalno je ne slušati ljude kako uspoređuju bilo što iz svog života s ovim gubitkom, osim ako su i oni izgubili dijete. Ništa se ne može s time usporediti! NIŠTA!!!
Čak i ako je nečije dijete na najudaljenijem dijelu svijeta, daleko od roditelja-ne može se usporediti.
Izgubiti roditelja je užasno, ali pokopati svoje dijete je NEPRIRODNO!
Normalno je uzimati tablete, i pokušavati da ne zaplačeš cijeli dan, jer znaš da tvoje mentalno zdravlje o tome ovisi.
Normalno je shvatiti da ipak plačeš svaki dan.
Normalno je da si nestrpljiv sa svakim i svačim, osim nekoga pogođenog tugom zbog gubitka djeteta.
Normalno je da sjediš za kompjuterom i plačeš dok s prijateljima sa chata dijeliš osjećaje jer su i oni izgubili dijete.
Normalno je da ne slušaš ljude kako traže izgovor za Boga:
"Bog je to možda učinio jer…"
Voljela bih vjerovati da je moj sin na nebu, ali slušati ljude kako izmišljaju isprike zašto je fantastičan mladić otišao s ove zemlje se ne može uvažavati i nema smisla majci koja je u žalosti.
Normalno je da si preumorna da brineš jesu li računi plaćeni, je li ti kuća pospremljena, rublje čisto ili ima li hrane.
Normalno je da se sada pitaš da li ćeš nekome reći da imaš dvoje ili jedno dijete, jer tu osobu nećeš više vidjeti i nije vrijedno objašnjavati da ti je sin umro. Pa opet kada kažeš da imaš jedno dijete da izbjegneš problem, osjetiš se užasno, kao da si iznevjerila svoje dijete koje nije više tu.
Normalno je pitati Boga zašto je uzeo život tvoga djeteta umjesto tvoga i pitati se ima li Boga uopće.
Normalno je znati da nikad nećeš preboljeti svoj gubitak, niti za dan niti za milijun godina!
Normalno je da se i terapeuti slože s tobom da nikada nećeš zapravo zaliječiti tu bol i da nema ništa što bi oni mogli učiniti da ti pomognu jer i oni znaju da bi jedino povratak tvog djeteta stvari učinilo boljim.
Normalno je da naučiš lagati svima koje susrećeš i govoriš im da si dobro. Lažeš, jer je drugima neugodno ako zaplačeš.
Naučila si da je lakše lagati nego govoriti istinu da se još osjećaš prazno i da to nikada neće proći-NIKADA!!!
I KONAČNO..
Normalno je kriti sve ovo što je tebi «normalno» da osjećaš, tako da svi oko tebe mogu misliti da si ti "normalna".
D. 12. 04. 2010 u 3:25 pm (tuzlalive.ba)
Poštovanje i moje duboko saučešće gđo Nevenka!
Pratim na Vašem blogu i Gordaninom blogu slučajeve istjerivanja pravde za pokojne Denisa i Svjetlanu!
Ja na sreću nisam imala takvih iskustava sa ljekarima, ali Vas obje potpuno podržavam u VAšoj borbi, i ako Vam to išta može pomoći kao moralna podrška – nemojte odustajati NIKADA. Činjenica je da se stvari ne treba generalizirati, da ima i savjesnih ljekara i baš zato treba osuditi one koji nisu savjesni i koji su nanijeli zlo drugima, da bi se razlikovali od onih koji pomažu ljudima!
MOja majka i ja smo na sudu po drugom osnovu… sa osiguravajućim društvima… ali smo rekle da idemo do kraja koliko god trajalo i kako god se završilo, ali ćemo zato znati da smo sve pokušale i išle dio kraja zbog pravde, da nas ne mogu omalovažavati i uskraćivati nam naša prava samo zato što bi 99% ljudi šutilo i ne bi dizalo glas u ovoj državi! Veliki i iskren pozdrav!
56 MESECI ZOVEM TE...
(post pisan 25.03.2010.):
I SUZOM TE DOZVAH, NOCAS…U SAN
"Znas, ja sam stvarno sa zvezda. Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni nece ugasiti ni skratiti.
Samo cu, obicno tako, jedne slucajne zore svom nekom dalekom suncu zlatnih se ociju vratiti.”
Izbor komentara na blogger.ba (post pisan 25.03.2010.):
"Samotan lutam večernjim ulicama.Na svakom uglu,visoko,svjetiljka sja:Stotinu uglova,stotinu svjetiljki.Al nigdje nema tebe...Tebe nema...( Dragutin Tadijanović)
Brojimo godine, mjesece, sedmice, dane, sate, minute...bez dragih, najdražih osoba i svaka godina i minuta je teška, preteška...Da je kako vratiti vrijeme...
Voli vas Goca"
Objavio/la gordanasi 29. Marta 2010. u 0:24 mjeseci
"Moje najiskrenije saučešće...
Ne znam divim vam se jer i dalje ste tu i pisete o njemu, moja mama je jako bolesna ima rumor na mozgu.U stahu sam da je necu izgubit, a tek mi je 15 godina.Mozda ne osjecam ono sto vi sad osjecate tu tugu za vasim sinom,al' znam barem u pola kako vam je.Stvarno mi je zao.(Izvinite,mozda su suvisni moji kometari,al' morala sam ostaviti)"
Objavio/la Hanas 6. Aprila 2010. u 17:11
"Gospodjo Nevenka,primite moje najiskrenije saucesce.Redovno pratim vase postove i svaki put suze mi liju dok ih citam.Svaka vam cast na snazi,istrajnosti i borbi za pravdu.Saljem vam jedan duboki virtualni zagrljaj.A Denisu nek je laka zemlja i vjecni raj."
Objavio/la za_pravdu 21. Jula 2010. u 23:27
Post je objavljen 12.03.2015. u 08:53 sati.