Ako me iznebuha pitate, vjerojatno ću vam reći da moja osobnost nije dovoljno tankoćutna za razumijevanje i čitanje poezije; da sam previše prozaična da bih se mogla uživjeti u poeziju.
S druge strane, jedna od mojih najintimnijih tajni jest da sam više prepoznatljivosti i uspjeha stekla pišući poeziju nego prozu, i da, unatoč tome što je ne razumijem i često izbjegavam, poeziju ipak volim.
Zato su me razveselila dva TEDTalka na koja sam nedavno naletjela – oba s nezavisnih TEDx događaja – jednog iz Exetera, a drugog iz Rio de la Plata.
Prvi govornik je Harry Baker, student matematike koji je slučajno prisustvovao večeri slam poezije i tamo osvojio prvo mjesto svojom ljubavnom pjesmom za usamljene proste brojeve (u konkretnom slučaju, broj 59), zbog čega je sudjelovao u svjetskom slam natjecanju u Parizu, te tamo također pobrao ovacije. Njegove nevjerojatno vješte igre riječi su neprevedive, zbog čega preporučujem gledanje u izvorniku (uz eventualno titlove na engleskom), ali pjesme mu imaju toliko duha da sam čitav govor odgledala otvorenih usta.
Druga govornica se zove Christina Domenech, radi se o argentinskoj spisateljici i filozofkinji koja je održavala brojne radionice i konferencije o kreativnom pisanju, a njezin TED govor se odnosi na radionicu poezije koju je pokrenula u jednom argentinskom zatvoru. Priča je to koja govori o oslobođenju iz uzništva kroz riječi i kroz kreativnost, a zbog pojavljivanja njezinog gosta koji je izgovorio svoju pjesmu, govor je posebno dirljiv.
Post je objavljen 12.03.2015. u 11:15 sati.