uff, e. uff.
ne sjećam se momenta u kojem sam prestala pisati. da li je to došlo iznutra? kao reakcija (jer ne stižem imati drugu)?
toliko su intenzivna i toliko se brzo mijenjaju i redaju i mijenjaju i prolaze i dolaze nova, a ova stara ekšli... ostaju visit neko vrijeme.
imam osjećaj da mi se ličnost vrlo slojevito promijenila s krajem prošle godine, i ta nova ličnost se zaljubila na novi način i ostala povrijeđena kao što bi ta nova ličnost bila. a stara ličnost bi vjerojatno imala više tolerancije. razumijevanja.
to su neke od stvari koje sam spustila na pod. nema mile majke više. pomračenje.
to je ta neka faza. ljude do kojih mi je stalo (i dobre ljude) nosim kao kap vode na dlanu, ali svi ostali, nula mrme. a fakat vidim gotovo instantno tko je dobar, a tko je zmija. u pogledu, u osmijehu
to je praksa propuštanja tisuća ljudi kroz svoje prstiće, razmjena energija, dogovora, razgovora, tog iskustva koje mi se urezalo kao vreli žig u mozak. trenutak preskakanja lanca u drugu brzinu. već znamo što se po novom cijeni.
i onda dok ta nova, pametna, suptilnija, izbrušenija ličnost koja brije da vidi točno što se kome odvija u glavi
i koja misli da zna kome treba vjerovati, kome ne
koja je odabrala jednu osobu od njih deset, po svim kriterijima najbolju, da se sljubi s njom (njim) i veže
koja je toliko sigurna u svoj odabir iskonstruirala budućnost temeljenu na zajedničkim interesima (i poslovnu i emocionalnu)
koja je u sebi odlučila poduzeti sve potrebno da se to i održi
koja je pristala na dvadesetpet malih kompromisa putem kojih je djelomično ogulila neke preostale dijelove sebe
(gdje je permakultura? gdje je joga? gdje sam ja? tko sam ja?)
ali hajde, samo mijena stalna jest, panta hrei
kad je TA osoba ostala razočarana
kad se toj osobi srušila budućnost... i kad je opet ostao samo onaj posljednji sloj luka
onaj promatrač koji nema više ništa u rukama
kojem je svako očekivanje, nada i zahtjev prokockan
e, TO je vatra ljudi moji.
to je vatra koja gori u pizdu materinu. a ti plačeš i plačeš a suze kao da su od benzina, sve samo jače gori.
i šta sad? koji je "sljedeći" korak, nakon što te krishna govinda opet izazvao da još jednom promisliš na čemu dižeš temelje
nakon što ti je milosrdno udijelio istinu i očistio sve iluzije koje si gajio u glavi
taj ogroman dar čistoće, to što te toliko očito konstantno pazi
nosi, voli, gladi, šali, priča, upozorava
pokaže ti na stupicu prije nego se popikneš, neku koja
zapravo te tjera da se sagneš na koljena i prođeš ponizan...
nemam pojma. zaključila sam, miran život. back to basics.
uvijek se vratim u te basics.
vidjet ćemo. što voda dalje nanese. vjerujem da će bit ogromno, nezamislivo i nevjerojatno i da će me potpuno zaokupiti.
takvo je razdoblje, burnih poplava
nekad se zaželim suše
i da odmorim na otočiću-oazi
ali ne da krishna
mora me valjda izribat do kraja
prije nego me primi k sebi.
Post je objavljen 09.03.2015. u 10:53 sati.