...ostatak dana je protekao u mukama...
Einy, imače vrelo energije, napravio bi dva koraka i stao. I niti makac.
Bila sam očajna...
...molila sam ga...kumila...
...masirala mu tibicu...
i ništa...
...kao i on..i ja sam bila u mukama..."jebem ti kosti!" korila sam sebe...
Nekako smo se dovukli nazad do stana...
Pomogla sam Einyu da se popne na svoj dvosjedić i sjala do njega....
...ušuškala sam ga...
...tresao se...
Sjetila sam se jednog puta kad mu ej bilo slično loše, tada sam ga dobro utoplila i nakon sat mu je bilo bolje...
No...sati su prolazili...ja sam ga mazila...on je mrmljao od bolova...
...i tresao se...
Sad me već panika uhvatila!
Ponavljala sam na glas uvjeravajući i sebe i njega "ma sve je ok...sve će biti dobro..."
Nakon par sati sam ga pokušala opet van odvesti...
Bilo je malog pomaka. Napravio bi pet šest normalnih koraka a onda se ukočio s grimasom bola i tupim pogledom.
Ja bih dojurila...masirala mu tibu...mazila ga i bodrila nakon čega bi napravio još dva koraka i tako opet...i opet...
Bila je to najduža i najnapornija šetnja za oboje...
Ja sam postajaa sve nervoznija od straha koji je nadvladavao sve u meni...
Bojala sam se...
"Šta ako su mu se rasparala crijeva?" pitala sam se a zatim si odgovarala "Ne...ne...ne...ne može to biti, pa vidiš da još uvijek iako klimavo, ali HODA! Sve će biti u redu!" mrmljala sam si i dalje u bradu...
On je malo hodao...više stajao...
Bilo je to jako otužno...kad je stao nije to bilo zbog njuškanja ili znatiželje. Stao bi i stajao nepomično sam samcat na cesti.
Ja bih ga ponovo zvala...bodrila...vraćala se po nejga i plakala u sebi...
opet smo se doslovce dovukli na jedvite jade doma...
Cijelo to vrijeme nije jeo...
...niti pio...
Pokušavala sma mu kao kakvom ljudskom bolesniku ovlažiti malo krpicom usta..
Nije se niti oblizivao..
...samo se tresao...
"Da li da idem s njim sad odmah veterinaru? Jel postoji nekakva hitna?" pitala sam samu sebe..
Nisam bila sigurna...
opet sam ga ušuškala i sjela pored njega...
Mrmljao je i napokon usnuo naslanjajući glavu na moje noge...
Nije se odvajao od mene niti trena...
Već je bilo kasno....on je ujednačeno disao uz povremeni uzdah i mrmljanje ali više se nije tresao..
"Najgore je prošlo" uvjerila sam samu sebe "ali sutra ujutro idemo drito veterinaru!" obećala sam njemu dragajući ga i dalje onako usnulog...
Post je objavljen 08.03.2015. u 15:15 sati.