Pregled posta

SEZONA 2014./2015. - Skijaški dan 21 - Kitzbühel, Austrija (05.03.2015.)

Eh da. Danas nisam bio takve sreće da su promašili prognozu. Sinoć sam istraživao na netu na koje se skijalište jutros uputiti i situacija na niti jednom nije bila bajna. Snijeg, snijeg i snijeg. I dosta jak vjetar. Dan kao stvoren za neskijanje. Na kraju je pala odluka da se ide u Kitzbühel budući da je najbliže, a po snijegu nisam htio vucarati se preko nekih prijevoja, bez obzira na 4x4.
Ujutro, čim sam odgrnuo zavjese na vratima terase, imao sam što vidjeti. Gusti snijeg padao je i padao. Već ga je na podu napadalo nekih desetak centimetara. I dok sam doručkovao i čitao vijesti s neta, nije pokazivao nikakvu tendenciju usporavanja.
Kada sam izašao van, prvo sam se morao podsjetiti kako je to čistiti auto od snijega. Ne sjećam se kada sam zadnji put ozbiljno otkopavao auto. Sreća u nesreći je bila da je snijeg suh pa se s lakoćom mogao metlicom odgurnuti i nije trebalo koristiti strugalicu za led. Upalio sam pogon na sva četiri kotača i polako se spustio po snijegom prekrivenoj sporednoj cestici do glavne. Bez obzira na činjenicu da sam u Austriji, nisam ni očekivao da će odmah rano ujutro ova sporedna cestica biti očišćena. Brzinom kako je snijeg padao, bilo je važnije očistiti glavnu cestu. Bilo je zanimljivo voziti nizbrdo i uzbrdo po toj desetak centimetara snijegom prekrivenoj cestici. 4x4 pokazao se još jednom kao spasitelj.
Glavna cesta prema Mittersillu bila je očišćena i prometna. Puno stranih autiju, posebice njemačkih, mađarskih i čeških. Bez obzira na vrijeme, skijanje je danas bilo u planu ne samo meni.
Autom nisam išao u grad Kitzbühel. To bi značilo 38 kilometara vožnje u planine, serpentine i prijelaz preko Pass Thurn prijevoja. Skijanje u ogromnom skijaškom području Kitzbühela lakše je ostvarivo preko Panoramabahn gondole, jedne od posljednjih akvizicija ovog skijališta. Naime, samo 16 kilometara od mog smještaja, niz glavnu cestu, nakon Mittersilla dođe se u malo mjesto Hollersbach. Zapravo se ni ne ulazi u mjesto jer se Panoramabahn gondola nalazi tik uz glavnu cestu pred ulazom u Hollersbach. Tu je veliki parking gdje se ostavlja auto i onda se gondolom ide u planine, s 807m nadmorske visine (gdje je Hollersbach) do Resterhohe na 1894m. Vožnja traje petnaestak minuta, s tim da postoji i međupostaja za one koji skijaju s vrha prema dolini. Skroz do Hollersbacha spust nije moguć. S Resterhohea kreću staze u dva smjera. Uglavnom su na ovom dijelu skijališta crvene i plave staze. Jedan smjer je dolje prema Pass Thurn na 1274m nadmorske visine, a drugi smjer je prema vrhu Zweitausender s 2004m visine. Staze su na ovom dijelu skijališta dosta kratke, od 500m do kilometar i pol. Izuzetak su dvije staze, jedna crvena, druga plava, koje s vrha idu prema Pass Thurn. Crvena ima nekih 3 kilometara dužine, plava koji kilometar više. No, ta plava, kao i mnoge plave zapravo su prije zelenog karaktera jer čak na dijelovima zahtjevaju i odgurivanje. Pretpostavljam da ih namjerno ne označavaju zelenom bojom jer vjerovatno nitko, kada bi to vidio na ski karti, ne bi došao ovdje skijati. I neke crvene su dubiozne.
Ja sam se cijeli dan zadržao u tom četverokutu Hollersbach-Resterhohe-Zweitausender-Pass Thurn. Dalje nisam mogao. Naime, sedežnica G8 Zweitausender bila je cijeli dan izvan funkcije, a upravo je ta jedna žica poveznica s ostatkom skijališta. S Zweitausendera se dalje ide prema predjelu Jochberg gdje je 3S gondola koja povezuje dalje s Kitzbühelom i Kirchbergom tj. glavnim dijelom skijališta.
Kitzbühel ima ukupno deklariranih 170km staza i 53 žice, što ga čini jednim od najvećih skijališta u Austriji. Prije nekoliko godina skijao sam u Kitzbühelu i to na glavnom dijelu skijališta, gdje se nalazi i legendarni Streif, staza svjetskog kupa. Tada sam imao samo jedan dan na raspolaganju i nisam imao vremena za skijanje i do Resterhohea, Pass Thurna i Jochberga. Tako da s te strane nisam bio danas razočaran što sam proveo dan na tom dijelu skijališta. Ostatak Kitzbühela ostavljam za jedan od sljedećih dana. Taj dio mi je ostao u lijepom sjećanju i namjeravam za njega odvojiti jedan sunčani dan.
Vrijeme mi danas nije išlo na ruku. Od 09:00, kada sam došao na skijalište, do 14:00 kada su me noge izdale, snijeg nije prestajao padati. U drugoj polovici dana padao je slabije, ali je svejedno i dalje padao. Magle je bilo tu i tamo. Ali zato je bilo dosta difuznog svijetla. Sunce je povremeno pokušavalo razgrnuti oblake, a posebice od 12:00 nadalje, kada je na dijelovima posve osvijetljavalo staze. Tada je i bio gušt spustiti se kroz desetak centimetara svježeg suhog powdera, a ispod njega savršeno speglana tvrda staza. S obzirom na vremenske neprilike, očekivao sam puno živciranja i brzo odustajanje od skijanja, ali ovaj svježi powder je bio fantazija. Pokušao sam i u off piste između drveća, ali pokazalo se to kao teško izvedivo zbog jako dubokog snijega, a još više zbog prečestog difuznog svijetla koje nije dalo otkriti konture terena. Problem je bio i na nekim stazama koje su slabo bile označene, tj. s oznakama samo na jednom rubu, pa se često usred difuznog svijetla igrao rulet i teško je bilo zaključiti da li je staza lijevo ili desno od oznaka. U nekoliko sam navrata krenuo u krivu stranu i zabijao se u duboki snijeg, a jednom sam čak odletio nizbrdo u miniprovaliju i završio na guzici u dubokom snijegu. Drugi pad u sezoni.
No, neću zaboraviti danas jednu stvar. Zweitausender. To je ona poveznica s Jochbergom i Kitzbühelom. Na ulazu u žicu koja je prethodila toj G8 poveznici stajalo je 'gesperrt'. Na vrhu iste pisalo je 'offen'. I tako ja krenuo s vrha prema Zweitausenderu i tek na pola puta do njega, kada se nakratko ukazalo sunce, shvatio sam da je žica zatvorena. Gesperrt. Problem je bio sada vratiti se natrag jer staza natrag više nije bilo. A naprijed je značilo da bih mogao završiti na kraju u Kitzbühelu, ali kako se onda kasnije vratiti do auta u Hollersbachu. Pitanje je da li uopće postoji neki bus između ta dva mjesta. Odlučio sam se za povratak. U off piste. Poprijeko. Malo nizbrdo. Pa onda penjanje. Pa nizbrdo. Pa penjanje. Duboki snijeg. Vjetar šiba kô lud. Snijeg pada. Vidljivost nula. Išao sam na slijepo u nadi da ću izbiti negdje na neku žicu. I izbio sam. Nakon sat vremena mučenja po neistraženim prostranstvima između Zweitausendera i Resterhohea.
U 14:00 sam odlučio prekinuti skijanje, iako je bilo sve više i više sunca. Plavo nebo je postajalo sve učestalije. Ali noge su bile u kurcu. Skijanje po powderu umori te više od skijanja po uređenim stazama. Kada sam se napokon spustio do Hollersbacha, bilo mi je žao što nisam nastavio jer se teren sada savršeno vidio. Ali nije se više moglo...