Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.
Vrijeme će mirisati pred kišu
Žito će snivati Van Goga
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapahnuti.
Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišene neke slobode
Nedjeljiva od svega što vidiš:
Od zraka, od zemlje, od vode.
Jablani dizat će glave
Ružama dah će stati
Za vitkom pojavom tvojom
Sve će se okretati
I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.
I u tom, svemira verglu,
Gdje pršte u prozor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljeti neće,
Za kosu ćete ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat
"Moja si", siktat će vjetra
Za vratom studeni zubi.
Dobacit ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.
"Ne bježi", bjesnit će vjetar,
"Nećeš se oteti lako!"
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.
Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim ću, tiho, u pjesmi
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.
Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut
Od nožnog palca do čela
nevidljiva vatra će liznut.
Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje će rasti.
Osjetićeš pod čaškom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamečić
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
Krv će širiti vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.
E. Kišević