mali patetični kojeg ću se stidjeti ali što više čitam mi se više dematerijaliziramo i stvarnost opet postaje ono na što možemo računati
a gube se
zadnji trenuci tog fizičkog sjećanja na to kako si bauljao po stanu
i kako bi ja omotala svoje noge oko tebe, a ruke mi uvijek bježale u donji dio tvojih leđa
u ono neko malo osjetljivo područje zbog kojeg bi se ti trzao i uvijao
i kako su mi najdraži bili najčvršći zagrljaji koji su gubili formu i mi smo gubili dah jer smo se stezali upotrebljavajući svu silu kao da se treba zalijepiti i zgrčiti jer već će idući trenutak rasformirati i naša tijela i naše ruke i ovo jutro, umrljanu trodnevnu posteljinu, šalice i čaše s kavom i absinthom naslagane jedne na druge
izgubljenost u snovima jer smo svi sanjali sebe i prijatelje i izdaje i prevare i sve između bio je dodir,
a jutra su bila duga i nisu prestajala i kotrljala su se do iduće večeri i zadimljene kuhinje i toga da te uporno ništa ne razumijem ali te volim jednako kao što volim to što ćemo proći
jednako kao što mrzim to što nećemo-
formulirali smo to na tisuću mikroskopskih zaboravljivih načina slušajući muziku izvlačeći knjige i majice iz ruksaka, razmjenjujući ruke i opraštajući se još od prvog dana, uporno, polako i dosljedno do zadnjeg malog miga do zadnjeg spuštanja lifta
(do tog kad ste vi napokon sjeli u kombi i sve je postalo nepovratno usmjereno naprijed)
svijet je nakratko prestao biti prenabrijana napetost i postao cirkus protočnost intenziteta koje te ozljeđuju i iscjeljuju istovremeno jer nikad nećeš naći ništa poput njih, a s njima nikad ništa nećeš moći
ovo sam bila ja, ovo sam sebe srela, neku mlađu i plavu sebe, dobronamjernu i maksimalno meku a samo u prolazu i sa srcem u petama
sa sobom sam provela ova četiri dana
sad sam u onoj kratkoj fazi kad ne mogu preboljeti i kad se u intervalima raspadam čitav dan i teško dišem, odlazim na koncerte, pričam s trideset ljudi samo da ne utihne, da ne moram doma gledati u krevet s čistim jastucima, u poslaganu robu, u sebe u jednini,
u onoj kratkoj fazi koja će proći baš onako kako ne želim da išta bude
polako opadajući polako blijedeći
postat će dio svega drugoga, a ja ću ostati jedno malo biće sa srcem bordelom koje beznadno vjeruje da sve prolazi, ali ništa nije izgubljeno
koje zna samo za zastoje u vremenu, koncentrate svega što ima smisla (makar i ovako, karnevaleskno)
nemoj omalovažavati to, govori mi frend danas dok šećemo kući
i onda pet minuta poslije sretnem tebe, vratim pogled, ništa od pjesme ovog puta
prošli smo, smijenjeni novim intenzitetom
srce mi se slomi jer
stvari gube
važnost
pitanje je samo imamo li snagu
za još jednu mitologiju
a dobro znam da će me snaga izdati upravo kad pjesma bude pri kraju
Post je objavljen 28.02.2015. u 13:07 sati.