Marketing
HUMANITARNA UTRKA VATROGASACA "ZAGREPČANKA 512": Osobno svjedočanstvo jednog vatrogasca
SVETA NEDELJA
Piše: Stjepan Dubac
 |
Kontaktirao sam organizatora, izrazio svoju želju i ubrzo sam dobio odgovor da mogu sudjelovati na natjecanju. Jedini uvjet je bio da startam posljednji da ne bi došlo do neželjenog bliskog kontakta između mene i ostalih natjecatelja. S obzirom da sam za natjecanje doznao mjesec dana prije početka nisam se mogao, a ni znao, adekvatno pripremiti. Jedan od prijedloga na portalu Trčanje.hr bio je da su neki od prijavljenih sudionika trčali po stubištu zgrade u kojoj stanuju. Moja stambena zgrada ima samo dva kata tako da je odmah otpala mogućnost da stubište svoje zgrade koristim kao trening-poligon. Potom se u meni javila misao da vatrogasac uvijek mora biti spreman jer nikad ne zna kada će imati intervenciju u nekoj zgradi te visine i hoće li morati u što kraćem vremenu proći cijelim stubištem. U to vrijeme sam se, isto i danas, bavio fitnessom, dakle išao sam u teretanu i nisam se bavio nekim posebnim kardio treninzima osim što sam u sklopu pripreme za neka vatrogasna natjecanja na kojima sam te godine sudjelovao ( Fire combat u Rijeci i FFC u Sloveniji ) često hodao planinarskim stazama na Medvednici. Treninzi u teretani i planinarenje bile su moje svakodnevne odnosno svako tjedne aktivnosti i jedini oblik pripreme za navedena natjecanja.
Tada još nisam posjedovao bicikl tako da bicikliranje nisam mogao uklopiti u svoj redovni sportski program. Bio sam član DVD-a Vrapče Jug i kao njihov predstavnik nastupio sam na utrci.
I tako, dođe taj dan. Atmosfera u predvorju uoči starta bila je jednom riječju fantastična. Pogotovo kad su ostali trkači vidjeli u čemu ću nastupiti. Česta su bila pitanja "Ti ćeš s tim trčati?". Budući da se utrka održavala prvi put nitko, pa tako ni ja, nije znao što ga očekuje. Uoči starta među natjecateljima vodio se živahan razgovor, pljuštala su razna pitanja, davali savjeti… Uglavnom, ozračje je bilo pravo humano i sportsko. Red natjecatelja se polako primiče kraju, a time i početak mog nastupa. I eto me na startu. Zaštitna odjeća, obuća, neizostavna kaciga i kao dodatak izolacijski dišni aparat, maska i halligan. Čujem glas najavljivača: «I posljednji natjecatelj danas. U punoj ratnoj spremi….» Na pitanje: «Spreman? » odgovaram mumljanjem i kimanjem, stanem se u položaj za start i slušam odbrojavanje. Pet, četiri, tri, dva, jedan… Krećem. Čujem uzvike ohrabrenja i već grabam po dvije stepenice. Na vrhu sam prvog stepeništa, okret, juriš hodnikom opet okret i na sljedećem stepeništu sam. I tako kat za katom sve do petog. Imam osjećaj da će mi srce pući, dišem sve teže, uspinjem se po jednu stepenicu, a hodnik prolazim lagano trčkarajući. Nema više govora o jurišu, sad počinje patnja. Kat po kat uspinjem se sve sporije i sporije, hodnik prolazim u sve sporijem hodu. Pritišće me boca, halligan više ne nosim uspravno već glavom prema dolje tik par centimetara od ruba stepenica. Kaciga mi postaje teška, gledam isključivo pod. Tu i tamo dignem glavu da vidim na kojem sam katu. Tek na 15-tom. Za milog Boga koliko još. Počela su me opsjedati pitanja: "Koji vrag mi ovo treba. Najbolje da odustanem, ne bi bio ni prvi ni posljednji." Najradije bi skinuo masku s lica. Imam osjećaj da neću imati dosta zraka. Počinjem disati sve dublje i time se automatski usporavam. Ono što mi natjecatelji u toj prvoj utrci nismo znali jest to da se ne ide do kraja, odnosno do 25-tog već samo do 24 kata. Meni se tada na petnaestom katu činilo da nikad neću preći tih nesretnih deset katova do cilja.
U jednom momentu dignem pogled s poda da vidim oznaku kata i kako su one označene rimskim brojevima ugledam XVl. Kako šesnaesti?! Bio sam siguran da sam prošao par katova od kad sam posljednji put vidio oznaku, a tada sam bio na petnaestom. U sekundi pomislih da mi se već počelo pričinjavati. Halucinacije…samo mi još to treba. Uspnem se jedan kat i vidim oznaku XlX. Dakle, devetnaesti, očito su otpale dvije crtice s rimske oznake i kat ispod je bio osamnaesti. Dobro sam pretpostavljao. Evo me na dvadesetom. Na vrhu stubišta vidim prozor. Mora da sam blizu kraja. Vjerujem da su ti prozori pred sami kraj. Učini mi se da čujem glasove. Da, to su glasovi, znači blizu sam cilju. Upri još malo. I zaista, sve glasnije čujem glasove, čini mi se da razaznajem riječi: "Evo ga…ide". Još jedan okret i na vrhu stepeništa vidim lica, čujem uzvike, bodrenje…pljesak. Jedna noga pa druga i posljednja stepenica je svladana. Gotovo je. Brzo skidam kacigu, želim se čim prije riješiti maske. Zraka, zraka mi dajte. Konačno skidam to gumeno natakalo, dišem, di-šem…zrak konačno zrak. Kakav god da je mogu ga uzeti u neograničenim količinama. Nema straha od gušenja. Fenomenalan osjećaj. Dolazim k sebi. Doznajem da je moje vrijeme iznosilo šest minuta.
Povratak liftom u prizemlje. U predvorju opet pljesak, čestitke, ljudi mi prilaze, raspituju se kako mi je bilo. Atmosfera i emocije koje osjećam teško se mogu opisati riječima. Jednom riječju neponovljivo.
U kafiću u predvorju održala se podjela nagrade slavljenicima, a meni je organizator uručio posebnu nagradu. Zahvaljujem im! Godina brzo prođe pa je tako i 2013. prohujala. I opet sam na startu druge po redu Zagrepčanke. Te godine razliku od 2012. nisam sudjelovao na vatrogasnim natjecanjima osim nastupa na jednoj utrci Mrak lige (na Sljemenu) i utrke 162 stepenice (u organizaciji Medicinskog fakulteta u Zagrebu). Novina u drugoj utrci je ta što su se održala dva natjecanja, jedno za građane, drugo za vatrogasce. Organizaciju meni zanimljivog vatrogasnog dijela preuzela je na sebe Jasmina Kadija sa suradnicima iz DVD-a Sesvetski Kraljevec. Iako je organizator odredio da svaki vatrogasac nastupa u zaštitom odjelu ili kombinezonu za šumske požare, zaštitnoj obući s rukavicama i kacigom. Ja sam pak odlučio nastupiti na isti način kao i u prvoj utrci. Na startu su sada samo vatrogasci uz neizostavne pripadnike medija, no niti jedan ne nastupa na jednak način kao i ja. I naravno opet startam posljednji. Situacija je slična kao i godinu dana ranije na prvoj utrci. Oštar start, nekako držim tempo do petog kata, a onda mučenje od petog do petnaestog potom kao da se tijelo navikne na muku i napor u posljednjih devet katova nije ni blizu onom ranijem. Možda zato što nakon petog kata počinjem usporavati te iz faze trke ulazim u mirniji hod. Vrijeme je na kraju utrke iznosilo 06.07 min, dakle sedam sekundi sam bio sporiji u odnosu na rezultat iz prve utrke.
I još jedna godina prozuja, a ja se zbog raznoraznih razloga udaljavam od vatrogastva tako da mi nastup na Zagrepčanki postaje jedina spona s tom aktivnošću. U međuvremenu sam se počeo baviti speleologijom, završio zagrebačku speleološku školu i sve se više time bavim. Krajem godine odlučio sam preći iz dosadašnjeg DVD-a Vrapče Jug (od 2014. godine DVD Zapad ) u meni bliži DVD Sveta Nedelja. I kao novopečeni član zajedno s dugogodišnjim članom istog DVD-a Borisom Nađenovićem, prijavljujem nastup na trećoj utrci Zagrepčanka 512. I ovaj put kao i 2013. utrka ima humanitaran karakter, što je po meni njen najvažniji doprinos, te je sav prihod od startnina doniran HULL (Hrvatskoj udruzi leukemija i limfomi). Organizator utrke je i dalje isti. Udruga Aktivan život koja od početka vodi cijelu utrku te DVD Sesvetski Kraljevec koji je zadužen za vatrogasni dio. Ja se i dalje povodim idejom da vatrogasac u svako doba mora biti spreman tako se osim uobičajenih sportskih aktivnosti (teretana, planinarenje te sve prisutnije špiljarenje) dodatno ne pripremam za nastup. Važno sudjelovati, a biti će dovoljno onih koji će ganjati rezultat. Nadao sam se da neću biti jedini koji će nastupiti u punoj spremi, no nitko nije nastupio na isti način kao ja. Na ovoj trećoj po redu utrci bilo mi je najteže. Odmah od starta sam vidio da ću rezultatski biti sporiji u odnosu na godinu ranije. Nisam u sebi osjećao neki poriv za rušenjem osobnog rezultata niti sam bio u nekoj zavidnoj formi. Očito je da se i meni godine broje. Iskustvo mi je govorilo da će kriza nastupiti između petog i petnaestog kata što se i pokazalo. Disao sam sve teže, boca me je sve više pritiskala, a i halligan mi je bio sve veći teret. Ona muka ili bolje rečeno težina koju sam u prethodnim utrkama osjetio tek od petog kata, u ovoj utrci počeo sam osjećati tako reći od starta. Između stepeništa nisam trčkarao pa ni brzo hodao već se nekako vukao. Oznake katova nisam čitao svako malo već sam prelazio po nekoliko katova pa bi dignuo pogled s poda da vidim koliko još. I tako korak po korak, stepenica po stepenicu i eto me blizu cilja. Čim sam vidio prozor znao sam da se približavam kraju. Dvadeseti kat i već čujem glasove. Tada sam malo ubrzao i posljednja četiri kata prolazim brže nego na početku.
Opet bljesak fotoaparata, reporter koji se odjednom stvorio ispred mene i još par stepenica…desna, lijeva i eto me na cilju. Čujem pljesak i pohvale. Brzinski skidam kacigu, zavrćem ventil na boci, doslovce trgam masku s lica i zraka, zraka mi dajte. Dubok uzdah nekoliko puta. Osjećam kako se smiruje ritam srca. Stigao sam. Gotovo je! Uzimam stvari i udaljavam se od ciljne linije. Osjećam jaku žeđ. Od samog početka mi se činilo da je temperatura u predvorju poprilično visoka. Po meni bilo je i previše toplo. Je li i to utjecalo na napor kojeg sam osjećao? Možda jest, no činjenica je da sam na utrci nastupio s manje natjecateljskog duha. U stvari osjećao sam jaku želju nastupiti na utrci, a rezultat mi je bio manje važan. Na kraju, vrijeme je iznosilo 06.29 min. Znači gotovo pola minute lošiji od rezultata ostvarenog na prvoj utrci. Nema veze, tješim se, važno je sudjelovati. Nadam se da iduće godine neću biti opet jedini natjecatelj koji se natječe u punoj "ratnoj" spremi. Silazim u predvorje, slijedi fotkanje i prepričavanje dojmova s kolegama. Presvlačim se i uskoro započinje završna ceremonija. Čestitke svim sudionicima i pobjednicima. Slijedi zajedničko fotkanje ispred zgrade i nadam se da se vidimo sljedeće godine.
Post je objavljen 27.02.2015. u 18:11 sati.