Oblaci teški obzorom jure
stvarajuć tamne, čudne konture,
i, dok se oni na svodu roje,
tuga na nebu duše je moje.
Budi mi svjetlost, budi mi snaga
da sa nebeskog ne skrenem traga,
nek se na svodu raziđe tama,
da se ne ćutim tužna i sama!
Kroz uske klance vjetrovi huje,
more se pjeni, valovi huče,
i tek u smiraj poziv se čuje:
Ti, što te dvojbe, strahovi muče,
ne boj se, milost Njegova tu je,
ne gubi vjeru u Uskrsnuće!
Post je objavljen 25.02.2015. u 14:26 sati.