Glogobert čeka. Strpljiv je on i zna da će se to kad-tad dogoditi. Samo treba čekati. Sunce se mašilo zujati oko Zemlje, ili Zemlja oko sebe, ovisno odakle se gleda, i lijepo je razzujalo zadnjih nekoliko mjeseci. Tko bi rekao da vrijeme može biti toliko brzo, mislio je dok je u sitnom tarioniku mrvio hrpicu crnih roščića, skinutih s raženog zrnja, zajedno s nešto kalcijevog laktata, malo dicikloheksilkarbodiimida i par kapi dietilamina. Tko bi rekao da zmajevi stvarno postoje i da su zapravo cijelo vrijeme oko nas. Sjede na vrhovima zgrada, povremeno hvatajući vrane ili golubove, zalijeću se u avione, ali paze da ih ne sruše, seru po prolaznicima.
Glogobert čeka. Zna da će se sve zbiti kad treba. Ni prije, ali ni poslije. Sunce je upravo napravilo još jedan krug, a sadržaj tarionika tek još slabo miriše na amonijak. Prebacuje sadržaj u veći tarionik, s još kalcijevog laktata, samo pomiješanog sa škrobom. Na pola idućeg kruga doći će Dirnime, po smjesu. Smjesu će pomiješati s još škroba, sad u liku najobičnijeg brašna, a brašno će, nakon još miješanja, postati kruhom.
A kruh će roditi još zmajeva.
Post je objavljen 24.02.2015. u 22:02 sati.