Samo bih htjela s nekim pričati. S nekim tko bi me uistinu saslušao. Tko bi mi dao da plačem kad bi mi se plakalo.
Kada bi netko imao vremena za mene. Interesa. Kada bih nekome bila na prvom mjestu.
Htjela bih nekome reći kako živim okružena duhovima. Siluete prošlosti koje me proganjaju kroz priče. Kroz fotografije. Sjećanja.
Ipak, moji su to duhovi. Prate me gdje god odem.
Mrzim način na koji ljudi pričaju o bolestima, kako ispunjavaju njihove isprazne živote. Zašto ne pričaju o svim lijepim uspomenama? Zašto ne gaje nadu da će se bolest izlilječiti, život nastaviti?
Umorna sam.
Post je objavljen 23.02.2015. u 19:21 sati.