Marketing
U nekom drugom stanju
ne veli se, uzalud, za trudnoću, da je drugo stanje.
barem je meni tako bilo. jedno sasvim novo i drugačije stanje od onoga kojeg sam do tada poznavala.
kažu da je trudnoća i jedno potpuno prirodno stanje. možda i je, onima koje su trudne po deseti put. ali meni, koja sam, eto, bila tek prvi, i to već debelo zagazivši u tridesete, bilo je to jedno izrazito zbunjujuće stanje u kojem sam se morala ponovo i po ko zna koji put upoznavati sama sa sobom i svim svojim još neistraženim stranama.
kako to već i biva, život te uvijek negdje klepi kad se najmanje nadaš, pa se ti sad snalazi, druže, kako znaš i umiješ.
kaj me čeka, kad rodim, s malom bebom, znala sam jako dobro, i nisam se time pretjerano opterećivala, dok sam, onako željno očekivala one svoje pozitivne križiće
no, iznenadila sam samu sebe s nekim potpuno novim i neočekivanim reakcijama.
tada, kada se napokon i službeno potvrdilo da nosim taj drugi život u sebi, život koji, iako sam ga s ljubavlju stvarala, ne pripada meni, niti je moj, već je sasvim nov, čist i još nejak,
tek tada sam osvijestila tu pomalo nestvarnu beskonaćnost i odgovornost u njoj.
iako, presretna, počela sam osjećati ogroman strah i brigu, kao nekakav veliki teret pomiješan sa svim lijepim, ali i stravičnim mogućnostima.
pitanja kao, da li ću ja to moći, znati, uspjeti, nametnula su se sama od sebe, ali, onako, podlo, bez ispravnog odgovora. više kao neka sumnja u vlastita znanja, sposobnosti i vještine.
imati u rukama takvu vrstu odgovornosti,
koja mi, zapravo još i nije bila u rukama, tek tamo negdje u duši, ispod srca, onako malena, od svega osam centimetara, koliko je pokazao taj prvi ultrazvuk, a kuca, čuješ ga kako kuca, sasvim pravilno i živo, u tebi, u tvojoj utrobi, raste, razvija se, iz sekunde u sekundu je sve veće, snažnije, jasnije, bez tvog stvarnog i realnog utjecaja, iskreno, mene je ispunjavalo nekim sasvim novim i nedokučivim osjećajima. kao da moje tijelo, zapravo, više i nije moje. kao da je taj život sada važniji i od mene same i od svega onoga što sam podrazumijevala pod tim. onako, bedasto, i zdravo za gotovo.
jednako tako, počinjala sam shvaćati da taj život nije sam od sebe se stvorio u meni, već sam ga stvorila zajedno s nekim. i to s čovjekom kojeg volim, onako, zaista volim, bez prekenjavanja i suvišnih patetika.
i ta dva naša života, koja su se, sasvim slučajno susrela,
pa potom ispreprela u neke nove dimenzije, sada su stvorila, treći, novi život, potpuno drugačiji od tih naših, poznatih.
pitanje koje mi se nametnulo, razmišljajući o tome, bilo je:
- koja je moja stvarna uloga u svemu tome -
jer, život nije zafrkancija. ne smiješ se olako odnositi prema tuđem životu. i to takvom, koji je potpuno bespomoćan bez tebe.
kako taj život postaviti na stabilne noge, kako ga pravilno zalijevati, njegovati,
kako ga razviti i pustiti sve njegove grane u pravom smjeru.
sve su to bila pitanja kojima sam se, neprestano mučila, pokušavajući pronaći one, baš, najtočnije i najpravije odgovore,
ali jednini odgovor koji sam pronašla, kao ključ,
je zajeništvo,
a, na sva ostala pitanja, još uvijek sam u potrazi, ali ta potraga mi je
jedan od najkreativnijih i najsmislenijih zadataka koje sam postavila pred sebe.
ikad.
*******************************
Retrovizor. Ojećaj isti. Promatram.
Tak je nekak jučer išla moja misao dok sam vozeći, svako malo bacao pogled. U retrovizor.
Tamo sam vidio jednog dječaka. Imao je slušalice na ušima i slušao neke pjesme i onako mrmljajući pjevao, zatvorenih očiju.
Lomio ga je san, zaspao je, a ja sam i dalje bacao taj pogled u retrovizor.
I pratio me isti ojećaj, onaj koji sam imao kad mi je žena rekla : trudna sam !!
Izvana sam izgledao potpuno smiren, pretpostavljam, vjerojatno sa onim nekim smješkom koji odiše smirenošću, zadovoljstvom i samozatajnošću.
Osmjehom koji nešto otkriva, ali isto tako i nešto skriva.
Rekao sam si i sada gledajući u retrovizor, isto kao i onda kad sam saznao za život koji se rađa u ženinom trbuhu : da, to je to !! I sad sam poprilično siguran da je Mona Lisa na onoj slici ipak trudna, i da je to taj osmijeh.
Dobro, ja nisam bio trudan, ali osjećaj kojeg je smješak prenio bio je možda sličan.
Saznavši da smo žena i ja zakoračili ovime u nešto novo, također me oprala i pomisao odgovornosti, i onog pozitivnog straha odjednom.
Ali znao sam, ne može nešto što raste u ljubavi biti loše, jednostavno ne može.
Pa mi stvaramo nešto, stvaramo novi život !
Osjećaj mi je bio sličan onome kad kao dijete budeš beskrajno sretan dok kuhaš juhe od blata ili radiš kreacije od pijeska,
ili kad gradiš kolibu u šumi.
Stvaraš nešto iz ljubavi.
To je taj osjećaj kojeg mi je najlakše ovako opisati, i smatram da mora čovjek imati takvo nešto u životu, pa što god to bilo, šuma, pijesak, obitelj ili nešto drugo.
Mora se težiti tom osjećaju koji imaš u tim trenucima. Mogao bi se i ovaj blog uvrstiti djelomično u to, jer kao što je Durica odgovorila čini mi se u prošlom postu, da smo mi sada kao mala djeca i skroz veseli i uzbuđeni zbog stvaranja ovog bloga.
Da rekao bih, zato što je i ovo to građenje kolibe ili kuhanje prefine juhice od blata, to je onaj dio kojemu treba težiti.
I znao sam, trudnoćom će se nešto promijeniti.
I imao sam pravo. Promijenilo se. Pokrenuo sam se. Do onda smo živjeli tak, bez nekih specijalnih pomaka, ciljeva, onak, u vezi smo bili već sedam godina ( vele kritičnih), muško ko muško, meni je bilo ok, imaš djevojku, skupa već živite, izlaziš s frendovima, i ko zna kad bih se ja uopće pokrenuo.
Tada, kad smo saznali, krenuo sam odmah za onime što sam si nekad i znao zamišljati, kada i ako budem osnivao obitelj, učinit ću sve da se osjećaju sigurnim u mojoj blizini, da budu okruženi ljubavlju.
Odmah odlazim od staraca, previše sam toga doživio živjeći u zajednicama ( da se tako izrazim), vjenčali smo se, prodao sam neku zemlju, ganjao kredite, iako kreditno nesposoban totalno, uspio kupili stan, zakopali se u kredu, ali sve sam to izabaro i učinio prije nego je plod naše ljubavi ugledao svijetlo dana.
Puno toga biramo u životu, izabrali smo i svoju ljubav koja je tada rasla u majčinoj utrobi.
Upravo je čudo u tome što ovo ipak biraš u životu na neki način, iako volimo vjerovati u sudbinu.
Ali ja sam izabrao da želim obitelj, išao sam tim putem. Biram i biti ono kamenje i biti uz taj novi život i čuvati ga, kao na onoj prvoj slici u postu.
Poznavajući sebe, da to nisam stvarno želio tada ne bih ni imao.
To je za mene zapravo čudo , i uvijek sam o trudnoći razmišljao na taj način, ne znam zašto, ali nikad je nisam uzimao zdravo za gotovo.
I ovo naše sam doživio kao čudo, jer nakon više od sedam godina vođenja ljubavi,( početnih godina češće no do rijeđe :)), ali nikad, skoro nikad koristili nismo neku od zaštita trudnoće, nego ono, paziš kao.
I onda sam si već znao misliti kad sam slušao okolo koliko ljudi uopće ne može zatrudnjeti i imati dijete, pa možda i mi ne možemo. Nismo to mogli niti znati, jer nikad nismo ni planski išli za time, jer, kao što sam rekao, misliš si sad mi je dobro ovak, a valjda sam se i bojao odrasti na taj način, ne znam.
Ali kad je stigla vijest, onda me zasuo taj osjećaj smirenja, onaj smješak je govorio : to je to, laknulo mi je.
Sada jedino što trebam je pružiti sigurnost, dom i ljubav tom malenom biću.
Tom životu koji se upravo rađa.
Znao sam odmah, odmah nakon vijesti o trudnoći : troje nas je sada, mi smo obitelj.....
Nemam nikakav poseban savjet za ova pitanja, ali znam da sam pomislio u jednom trenutku : da sam znao koliko je ovo posebno, možda bih se i prije pokrenuo u tom smjeru !
Sada ću ja biti taj koji doma popravlja rolete ili pipu koja curi.
Ja ću sada biti tata !!
I gledati u retrovizor.....
*************************
Nije bilo lako ovo pisati, nikome od nas, jer takve teme su platforma za veliko raspisivanje, i moramo se dobro potruditi da se ne raspišemo i da ne budu kilometarski postovi.
Teme su otvorene da bi možda nekome i pomogle u životu, iako znamo da je većina vas to sve prošla.
Ali rekli smo si , ako pomogne jednoj osobi barem, bilo što od svega što bude napisano, mi ćemo biti sretni, a sreća radi stvaranja i pisanja je prisutna uvijek :)))
Pozdrav od Gjure i Durice !
Pozdrav od Gjurice :)))
Post je objavljen 25.02.2015. u 14:14 sati.