napisano 1.6.2012. u 07:23h, iz 2. zbirke "Predvorje bijele tišine"
Iza mene je čudna noć još čudnijih snova i nemirnih breza, koje su se povijale ispod mog balkona.
''Najtamnije je pred svitanje“, rekao je Soltec u davna vremena, najbolnije je mjesto gdje je Longinovo koplje proparalo kožu i ostavilo neizbrisiv otisak na tijelu i duši.
Ispod neba boje čelika rasplamsao se jutarnji san, pred svitanje, onaj najtamniji san obojen u bijelo i upleo me u svoje bijele magle labirinta, otkud još uvijek pokušavam odgonetnuti gorku šifru nečijeg imena, koje mi se opet prikrada zaboravljajući, da su zvijezde postavljene po točnoj elipsi putanje i da je moja čudna poezija spremna baš za takve savršene opsjenare.
Ono najtamnije pred svitanje, što se uvijek prikrada kao tiha sjena, taj san obojen u bijelo, zamrsio je moju duhovnu mrežu u paučinastu koprenu i podigao dušu u taj čudan labirint.
U kišnom jutru, zablude su se povile iznad mojih očiju pa mi daju poruke, koje ne želim čitati, poruke koje ne želim odgonetnuti, poruke čijeg se sadržaja bojim.
I dok si spavao, moja duša je pokrenula svoj duhovni razvoj, kao svakog jutra, potonula je u bezdan tvoje duše i završila taj poetsko-filozofski ritual, kojim uvijek dolazim do tebe.
Iz ovog čudnog stiha još čudnije moje poezije, utonut ću u jezero ovog kišnog dana, malo snena i malo prevarena tim snenim porukama, koje dolaze iz labirinta neriješenih misterija.