...
prvi radni dani veljače bili su, u prometnom pogledu, apsolutna katastrofa za proživjeti...
palo je malo snijega, a ljudi su se povampirili, kao da je to malo snježnih pahulja većini vozačke populacije netragom sakrilo ikakve vozačke sposobnosti... majkemi, osjećao sam se ko guliver među liliputancima, sve oko mene frka i panika, svi se uzjebali k'o pas kad vidi da mu gazda poseže prema zdjelici za hranu... a ja laganini, dovoljno dugo živim na cesti i od nje, da znam kako žurba i panika ne vode nikud, osim u pizdarije... brdo pizdarija...
jbga, došao u zagreb pola sata prije ili sat i pol kasnije, nebitno je u usporedbi s činjenicom da sam uopće stigao...
evo, ne maknuo se s mjesta, kad je pretprošli petak bilo ono najjače padalo, autoput iz varaždina prema metropoli praktički sam prtio, ispred mene ničijih tragova, iza mene samo moji, i to tako dugo dok me negdje kod čvora Sveta Helena nije prestiglo vozilo hitne s upaljenim rotirkama , no nisu dugo bili ispred, tek nekih kilometar ili dva poslije naplatnih kučica ulovili su rub asfalta, zarotirali se i razbili kombi sa svi strana, osim krovne...
dakle, fizički se nije moglo pobjeći od nevremena, niti napraviti išta drugo osim ler gasa u četvrtoj i lagano, šezdeset na sat... radio stanice ionako su puštale samo neku mirnu, opuštajuću glazbu, kao da su znali da sad ne treba tjerat neke dizalice i plesalice i drkalice i kajjaznam...
bijeg od nevremena odvijao se u mislima, vremenski vraćenim mjesec dana unatrag, a geografski nekih petstotinjak kilometara na zapad, lagano, skoro neznatno naginjući prema sjeveru... južni Tirol, da budem sasvim precizan...
prve dane nove 2015.-e proveo sam sa sinom, starcima i bratom u Italiji na ski-odmoru
prvotna ideja bila je da idu dvije kompletne familije, no plan se promijenio kad je žena/majka/kraljica dobila novi posao, te samim time nije bilo šanse da odmah na friško dobije i nekoliko dana godišnjeg odmora...
bilo kako bilo, potrpali smo neke novce u džep, nešto obleke i apanaže u torbu, sarmicu u lonac i kobasice u škarnicle, a skije i pancerice u thule kofer (popularni tulec) i krenuli na osmosatni put od Koprivnice do Olanga... za geografski izgubljene, to je hrvatska do graničnog prijelaza kod dubrave križovljanske, cijela slovenija uz rijeku dravu, cijela austrija od lavamunda, klagenfurta, villacha i lienza do silliana, te početak italije, praktički tromeđa sa austrijom i švicarskom...
autonomna pokrajina Južni Tirol prvotno je bila austrijsko tlo, no 1919. kao posljedica prvog svjetskog rata, anektirana je pod teritorij italije... činjenica pogranične zone sa burnom prošlošću očituje se najviše u govoru, jer stanovništvo govori i njemački i talijanski, i to nerijetko miješajući dva jezika... succo di frutta, bitteschon... simpatično, skroz, pa se i nama znalo omaknuti da izmiješamo i pretrgnemo jezike...
za razliku od dvojezičnosti, po ponašanju je stanovništvo definitivno austrijsko... pedantno... precizno... sve po ps-u, by the book, ali i ljubazno... ovo se moglo vidjeti čim smo stupili u kontakt sa ljudima kod kojih smo iznajmili apartman, jer prvo nas je čekala desetminutna lekcija o kućnom redu i obaveznom selektiranju otpada, a zatim i zajedničko upoznavanje sa svim što je bilo u apartmanu... i to mi je bilo ok, princip moja kuća - moja pravila sasvim je fer, i očekivan... daljnji primjeri pedantnosti nalazili su se svuda oko nas, bilo u ponašanju na ulici, u trgovinama, na skijalištima ili kafićima... nema panike, nema brzopletosti, nema izmišljanja tople vode... sve se zna, sve ima svoj red, nema mimo toga... spontanost je rijetka k'o snijeg na prvi maj, uglavnom su svi samo čuli za nju, ili je se starija populacija barem rado sjeća...
raskomotili se, kupili ski karte za narednih šest dana i legli na počinak u nepoznate krevete, da bi sljedeće jutro krenuli u avanturu koja je donijela puno smijeha i zajebancije, litre najbolje mutne pive na svijetu, puno dobrog skijanja i onog slatkog umora, sunce na svakom preskijanom metru i očevo srce puno ponosa kad je gledao svog sedmogodišnjeg Alberta Tombu kako isprva nesigurno staje na skije, a da bi nakon šest dana završio tečaj, odvozio slalomsku trku i dobio medalju za hrabrost, te priznanje za savladanu početničku tehniku skijanja...
ništa, ali ništa nije tako lijepo kao gledati vlastito dijete u pobjedi nad izazovom... ništa!!!
manje privlačna strana skijaškog odmora svakako je ona novčana, no svatko sa imalo mozga i afiniteta prema skijanju znat će da novac potrošen na zimovanje nije bačen u vjetar...
put je dalek, dobiješ popizditis nakon osam sati vožnje, a benzin košta...
svatko će vam reći da je lijepo savladati crni spust, pa sjesti na suncem okupanu terasu i maznuti si pola litre mutne (moj brat je genijalac po tom pitanju), no oduševljenje će splasnuti kad za istu tu pivu platite preko četiri eura...
apartman za pet osoba košta malo iznad sto eura po danu, a ski karta za šest dana, za odraslu osobu, košta dvjesto i četrdeset europskih novaca... skup sport, batice... mnogo skup...
nabavku opreme za juniora obavili smo u zagrebu, u jednom ski servisu prodali neke stare skije i u zamjenu uzeli kacigu s naočalama, male skije, pancerice i štapove, te još malo nadoplatili, i to je ustvari bilo najpraktičnije rješenje, jer djeca rastu brzo, naredne zime morat ćemo ponoviti radnju...
ipak,
na kraju je važno samo da računica ima pozitivan predznak, a ova to svakako ima, sjećanja i fotografije svjedoče u prilog tome...
zadnjeg dana, zadnjeg spusta, junior i ja skovali smo plan da sljedeće sezone ide i žena/majka/kraljica, pa ćemo se smijati kad njoj na skijama budu klecala nesigurna koljena i kad bude savladavala prve skijaške uspone i padove...
umornih nogu, odrvenjelih guzova, ukočenih leđa, praznih džepova, ali pune duše, sretni i sretno vratili smo se u rodni kraj, ostavili Kronplatz da nas čeka, jer vraćamo se nagodinu sigurno, a za ovu ostavljamo još mogućnost nekog zatvaranja ski sezone na skijalištima slovenskog pohorja... uostalom, i najavili su za drugu polovicu veljače povratak zimskih uvjeta, temperature ispod nule i snijeg... que serra, serra...
čitamo se...
pozdrav, dobri ljudi...
...
Post je objavljen 21.02.2015. u 18:37 sati.