Neki dan sam ti bila rekla da ću pisati o tome kako sam naučila plivati. Danas ide ta priča.
Dakle, bila sam kod sestre jedno ljeto. Imala sam 5 ili 6 godina. Njeni roditelji, ona i ja smo se uputili na plažu. Svi oni su znali plivati, osim mene. Sa mnom je uvijek trebalo polagano. Nikada nisam voljela ništa na silu. Pa tako ni naučiti plivati. Njezin otac i majka su me odveli u more, i dok se ona zabavljala s mojom sestrom... Ja sam proživljavala pakao. Sestrin otac me odveo u velike dubine i samo pustio. Ni on nije mogao dotaknuti dno, a da ne zaroni. Ja sam se morala vratiti sama na plažu. Bila sam u tolikom šoku da sam se tri dana tresla od straha. A njezini roditelji su mi se rugali i nazivali raznim pogrdnim imenima te su me pošteno izmlatili. Ali stvarno izmlatili! Guzica mi je bila plava, a otisak dlana na licu mi je ostao nekoliko sati. Znaš, onako crven... Gdje se lijepo vide svi prsti, pa čak i palac.
Nekoliko dana nakon toga... Valjda iz nekog inata, bijesa ili nečeg drugog... Ja sam proplivala. Postala sam kao riba u vodi. More i ja smo se spojili. Povezali smo se na takav način da se u niti jednoj vodi ( mislim na rijeke i jezera ) ne osijećam tako slobodno, kao u moru... Znam točno kada će kakav val naići, kada će nevrijeme, kolika je dubina... Gdje je koja riba... More i ja smo dobili neraskidivu vezu...
I sada, 500 kilometara udaljena od mora, još uvijek čujem zapljuskivanje valova o obalu, o stijene... Ćutim onaj miris mora koji me opušta i čini sretnom. Kada odem u zemlju snova, zemlju mašte... Osjetim more i sol na sebi...
Eto. Tako sam ja naučila plivati i biti jedno s morem. Malo čudno, bolno, poniženo... A na kraju romantično.
Ugodan vikend želi ti tvoja Poeta
Post je objavljen 21.02.2015. u 09:20 sati.