Prolaze me srsi dosade i bezvolje,
na onaj naporan, predpubescentski način.
Smor petka, kad kazaljke teku sporo i vrijeme nalikuje na ezopovsku kornjaču.
Iza prozora vrvi proljeće,
proljetni obasipa umor.
Ne znam kud da se djenem, i što da radim sa sobom,
baš djetinje prgavo.
Dogovaram večernje druženje, bez neke volje ali s malim bljeskom obećanja, i mislim
na stvari koje imam i koje me čekaju,
na stvari.
Vani, sve doima se kao da je bilo koji trenutak iz prošlosti,
iz nekog davnog polugodišta kad pogled bježi sa školske ploče kroz staklo,
u petkovno poslijepodne i vikend koji obećaje mnogo više od malog bljeska,
u svijet kojem odrasli ljudi uvijek znaju šta je šta i
što da se radi.
Or so I thought.
Post je objavljen 20.02.2015. u 15:17 sati.